Alkari počinili smrtni grijeh nagazivši Sanaderovu taštinu
NIJE ni ovim alkarima lako. Desetljećima su se, daleko u povijest, dodvoravali svakoj vlasti - carskoj, kraljevskoj, ustaškoj, komunističkoj, demokratskoj - da bi sada došlo neko vrijeme da se moraju stalno ispričavati nekoj vlasti. Prvo su se godinama ispričavali predsjedniku Stjepanu Mesiću, sada moraju to činiti predsjedniku Hrvatskog sabora Luki Bebiću, ali i premijeru Ivi Sanaderu. A to je ipak najteže od svega.
Počinili su smrtni grijeh. Nagazili su na premijerovu taštinu, a od toga se neće tako lako oprati. Ako su Mesiću tepali "vaša visosti", onda će za Sanadera morati pronaći neku božansku titulu. Jer nema te svjetovne titule koja bi zakrpala rupu u Sanaderovoj grandioznoj taštini: dubljoj i široj od dalekog svemira.
Alkari nisu svjesni kome su stali na žulj
Nema što, čovjek se stvarno naljutio. Ne iz istih razloga kao Mesić, zbog politike, prijetnji, pljuvanja, zbog pučističkog urlikanja, zbog zviždanja njegovu izaslaniku, zbog Norčevih postera i Ivića Pašalića. Sanaderu su se zamjerili zato što ga nisu postavili u središte svijeta. Na čelo parade. Tamo gdje će ga kamera najbolje loviti. Gdje će on dominirati, a ne gurati se zdesna nekakvom hrvatskom generalu, pa bio on izaslanik predsjednika Republike. Alkari stvarno ne znaju kome su stali na žulj. Pardon, taštinu.
I zato će opet put pod noge i pravac Zagreb. Dobro znaju put. Nebrojeno puta hodočastili su na Pantovčak moliti Mesića za oprost, tražiti ga da prihvati darove koje su odbili predati njegovu izaslaniku generalu Milivoju Petkoviću (opet general!), obećavali mu brda i doline, pristali čak i pomilovati alkarske disidente, a sve to kako bi dobili ono najvažnije: pokroviteljstvo. Točnije - lovu.
Bolje se stoput zamjeriti Mesiću, nego jednom Sanaderu
Sad će pod noge Sanaderu, zbog puno manjeg grijeha, ali mnogo većeg uloga. Sanader je taj koji daje novac, pa ne bi bilo u redu da se ljuti, samo zato što se izaslanik pokrovitelja Alke, inače šefa države - pa bio on i u odori Hrvatske vojske - nalazio na središnjem mjestu u svečanoj loži. A nisu se dosjetili da bi bilo najbolje tog generala gurnuti u stranu - kvragu i protokol! - samo da se ne naljuti gospodin premijer. I njegov prijatelj Bebić. U ovoj Hrvatskoj bolje se stoput zamjeriti Mesiću, nego samo jednom Sanaderu.
I tako, alkari nikako na zelenu granu u ovoj demokraciji. Sve režime su pregrmili: u austrougarskog cara, i jugoslavenskog kralja, i ustaškog poglavnika, i komunističkog lidera, i prvog hrvatskog predsjednika. Ali s ovim izabranim predstavnicima nemaju sreće. Kad se ulizuju jednima, bune se drugi. Kad se dodvoravaju drugima, pojave se treći. I tako stalno ukrug. Pravi vrtuljak smrti. Pregrmili su sve režime, još samo da prođe ta demokracija...
Imidž je sve, a sadržaj ništa
A u toj hrvatskoj demokraciji imidž je sve, a sadržaj ništa. I zato se dr. Ivo toliko razgalamio o protokolu, o Hrvatskoj kao "vojnoj državi", o tome kako on to neće tolerirati, kako je nevjerojatno da on sjedi pored osobe u vojnoj odori. Sve to super zvuči. Ali se istovremeno savršeno uklapa u Sanaderovu šuplju retoriku. Bitno je namjestiti pozu, jer onda nitko neće ulatiti u sadržaj onoga o čemu viče. Galama je uvijek bila najbolji repelent.
Koliko Sanader drži do protokola pokazao je onomad kad se nije udostojio pojaviti na proslavi Dana državnosti u Vukovaru, već mu je bilo važnije otvaranje operne sezone u Veroni. Ili kad se gurao ispred predsjednika Republike da održi govor pred Glavnom skupštinom UN-a. Ili kad je posredstvom veleposlanika u SAD-u Nevena Jurice, skovao plan kako šefa države izgurati sa svečane večere koju je organizirao George W. Bush. Ili kad je na pretprošloj Alki predsjednik Sabora Šeks sjedio dva mjesta dalje od Mesićeva izaslanika, također generala. Ili kad je lani htio izigrati Mesića oko obljetnice Oluje u Kninu, prelazeći preko dogovora da državni vrh u kompletnom sastavu ide samo na okrugle obljetnice. Pa je tako Mesić najavio da neće ići, ali kad su Sanader i Šeks najavili dolazak, u zadnji čas se utrpao u karavanu. Samo da ne pukne bruka.
Prije ga nije smetalo...
Osim toga, Sanadera je prošlog vikenda u sinjskoj loži jako zasmetao hrvatski general. Međutim, nije ga smetalo kad je jedan takav u bijeloj, doduše maršalskoj, uniformi 1995. godine odmahivao vojnoj paradi na Jarunu (onoj s lažnom raketom). Tada mu nije palo na pamet da grmi o građanskoj i vojnoj državi, kao ni da par mjeseci kasnije odbije imenovanje za predstojnika Ureda maršala, pardon, predsjednika. Nije ga smetalo ni kad su aktivni generali 2000. godine pisali pučistička pisma zbog čega ih je predsjednik Mesić preko noći umirovio. Ili kad je s njima dogodine urlikao na splitskoj Rivi, prijeteći da će "ako treba, doći u Zagreb". Tada Hrvatska nije bila"vojna država". Danas jest. Zato što načelnik Glavnog stožera, kao izaslanik šefa države kao pokrovitelja Alke, sjedi na središnjem mjestu u loži. I što on i njegov kompanjon Bebić ne mogu biti u prvom planu. Ili su možda tražili dobru izliku da ne prekidaju njima toliko omiljene gradele na Šolti. Oni to vole više nego sinjsku Alku, na kojoj je, uostalom, Sanader bio samo jednom, i to lani.
Ali, koji god razlog bio, što je god otjeralo Sanadera od Alke, nije zasluživalo onakvu tiradu o protokolu i dociranje o demokraciji. Odnosno, zasluživao je samo jedan: premijerova taština. Ako već nije bio zvijezda na Alki, morao je biti zvijezda nakon Alke. Ako već nije mogao naći uvjerljivi razlog zbog kojeg je bojkotirao događaj, podijelio je packe. S namjerom da opet izazove divljenje, ali više od svega, strahopoštovanje. I da natjera uboge alkare da opet spakiraju kofere, kupe kartu za Zagreb i serviraju vlasti novu porciju isprika. Ali ovoga puta moraju biti maštoviti i uvjerljiviji nego prije. Jer ova "visost" jako drži do svoje visine.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati