54.146.176.30 US
 

Apel za obnovu političkih procesa u doba komunističke vlasti, pa tako i protiv Mile Budaka

Piše:
ponedjeljak, 23.8.2004. 15:34
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

VIŠE od 120 sveučilišnih profesora, znanstvenika, kulturnih i javnih djelatnika i akademika očekuje da Republika Hrvatska pridonese svoj udio i da nadležna tijela po službenoj dužnosti pokrenu obnovu političkih procesa održavanih u doba komunističke i drugih totalitarističkih vlasti, pa tako i procesa protiv Mile Budaka.

"Neka se uzmu u obzir svi dokumenti, koje budu podnijeli i optužba i obrana, neka se pravnom nepristranošću, prosudi njegova objektivna krivnja i neka se izrekne pravomoćna, pravno regulirana i na zakonu utemeljena presuda. Svi ćemo je priznati i poštovati", ističe se u apelu naslovljenu "O Mili Budaku, opet: deset činjenica i deset pitanja", otvorenu za svakoga tko ga bude želio naknadno supotpisati, koji su danas Hini dostavili akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić.

Na početku apela napominje se kako je povod za iznošenje deset činjenica i postavljanje deset pitanja "najnovija medijska hajka na Milu Budaka, u kojoj na nedostojan način, osim notornih neznalica, sudjeluju i ostrašćeni njegovi politički mrzitelji, a da bi se dokazala vjerodostojnost načela depolitizacije pravosuđa i afirmacije pravnih kriterija u pravnoj državi".

Podsjećajući kako je Mile Budak, zagrebački odvjetnik i član HSP-a, pred sudom Kraljevine SHS 1925. branio komunističkog prvaka Vladimira Ćopića, među deset činjenica u apelu se navodi da je 1932. po naredbi beogradske vlade na njega izvršen atentat te da je nakon više od jednomjesečna liječenja otišao sa ženom u emigraciju i pristupio Ustaškom pokretu. Mimo suglasnosti Ante Pavelića vratio se u Zagreb te obnovio suradnju s Vladkom Mačekom. Nakon osnutka Banovine Hrvatske 1940. uhićen je i zadržan u zatvoru dva mjeseca bez sudskog rješenja, navodi se i dodaje kako mu je na dan izlaska iz zatvora u zdencu žena nađena mrtva, a ni do danas nisu razjašnjene okolnosti njezine smrti, koja ga je psihički utukla.

U apelu se navodi kako je u Vladi NDH zauzimao položaj ministra bogoštovlja i nastave i nije bio inicijator tzv. rasnih zakona, ali je na tom mjestu zavlačio koliko god je mogao i odgađao njihovu primjenu, zaštićujući Židove i Srbe, koji su bili profesori Zagrebačkog Sveučilišta, o čemu je iznio činjenice još Jaroslav Šidak.

"Nije poznat ni jedan jedini slučaj, da je ikome izravno nanio ikakvo zlo", navodi se u apelu, i dodaje kako je njegov pomirljiv govor u Virovitici beogradsko "Novo vreme" ocijenilo 19. kolovoza 1941. "glasom razbora iz Hrvatske".

Dok je obavljao ministarsku službu, kako se navodi, njegov je osobni vozač bio Židov, a cijelo vrijeme NDH održavao je prijateljske odnose s nekoliko zagrebačkih židovsklih obitelji, pa ga je njemački policijski ataše denuncirao zbog toga svojoj vladi. Kao poslanik u Berlinu nije imao nikakva političkog utjecaja, a kao ministar vanjskih poslova uvjetovao je dosta grubo uspostavu odnosa s Talijanskom Socijalnom Republikom Mussolinijevim odricanjem od Rimskih ugovora, zbog čega je bio prisiljen podnijeti ostavku i time je prestala njegova politička aktivnost u Hrvatskoj.

Navodi se kako ga nisu 1945. zarobili partizani, nego su ga engleske vojne vlasti izručile jugoslavenskim partizanima, Vojni sud II. armije u Zagrebu 6. lipnja 1945. osudio na smrt vješanjem, a presuda izvršena sljedećeg dana i za grob mu se ni danas ne zna.

"Dokumentacija kako o provedenoj istrazi tako i o procesu pred sudom nije nikada bila predočena javnosti niti je bila dostupna znanstvenim istraživačima", navodi se u apelu.

Potpisnici apela pitaju je li cjelokupni proces pred Vojnim sudom mogao biti korektan i pravno valjan, budući da je istraga provedena za jedno popodne, a suđenje trajalo nekoliko sati, da se vodio bez branitelja i bez saslušavanja svjedoka obrane, čak i bez prava žalbe.

Je li takvim suđenjem izvršen prema njemu ratni zločin, i to nakon završetka rata, je li bilo regularno ubojstvo njegove kćeri Grozde, koju su vojne vlasti pogubile negdje kod Škofje Loke, je li uvjerljivo kad dokazani ratni zločinci svoju žrtvu svrstavaju bez ikakvih dokaza u red ratnih zločinaca?, pitaju u apelu potpisnici.

Rečenica "Srbe na vrbe", koju je izrekao u Varaždinu, za koju je priznao prijateljima da mu je "izletjela", kako se navodi u apelu, nije njegova - nju je prvi izrekao 1914. Slovenac Marko Natlečen i kojemu nije smetala da postane ban Dravske banovine.

Potpisnici apela, uz ino, pitaju ima li među našim pravnim ekspertima i znanstvenim autoritetima ikoga tko bi bio voljan dokazati nevjerodostojnost komunističkog antifašizma, zbog raskoraka između komunističke teorije, izražene u zakonima i javnim deklaracijama, i komunističke prakse, ispunjene svakodnevnim i različitim nasiljem i zločinima prema vlastitim građanima.

Spomen-ploča Mili Budaku, kako se navodi, samo je povod ovom tekstu, ali ne i bitno pitanje koje ovog trenutka traži odgovor. To pitanje se možda ne bi ni postavljalo, kad bi bio poznat grob Mile Budaka, navodi se u apelu i dodaje kako je osnovno ljudsko pravo svakog čovjeka da ima svoj grobni humak, da se za nj zna i da bude obilježen.

(Hina) xmc

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije