ZAGREBAČKA nadbiskupija objavila je danas priopćenje Nadbiskupskoga duhovnog stola povodom objavljivanja otvorenoga pisma kojim su se ovih dana neke građanske inicijative i organizacije obratile papi Franji, a kojeg prenosimo u cijelosti. 

Smatramo vrijednim da se u društvu otvoreno raspravlja o važnim pitanjima i da se uspostavlja dijalog svake vrste te se s pomoću rasprave bistre pojmovi, artikuliraju stajališta i pronalazi put istine. Upravo s tom namjerom – da se u istinitosti razmotre razni vidici koji su navedeni u Pismu – napominjemo da su obraćanjem spomenutih građanskih inicijativa i organizacija grubo narušena načela istinitosti, te da u obraćanju Papi vidimo pokušaj manipulacije i iskorištavanja ugleda kako Svetoga Oca tako i Svete Stolice. 

 

Potpisnici Pisma sebe predstavljaju da su „iz svih dijelova Hrvatske“ i da se „ustrajno zalažu za poštivanje prava svakog čovjeka i svake društvene skupine, za pravedan razvoj zajednice i društva, suzbijanje siromaštva i netrpeljivosti te iscjeljenje rana nastalih u ratu nakon raspada Jugoslavije i tijekom poraća“.

 

Osim što je dobro razmotriti koje su to organizacije i inicijative koje – usput rečeno – obilato koriste sredstva proračuna Republike Hrvatske koji s više od 86 % pune hrvatski građani katoličke vjeroispovijesti, bilo bi vrijedno vidjeti koga one zapravo zastupaju. Bolje upoznatima s potpisnicima jasno je da je stvarnost i istina o njihovu djelovanju daleko od ove samopromidžbe.

No, i ne osvrćući se na te početne dvojbenosti, veću pozornost zaslužuje sam uvod u temu života u Vukovaru. Pišu o Vukovaru kao gradu „u kojem su ljudi doživjeli teška stradanja tijekom Domovinskog rata“; pišu o stišavanju tenzija, o napretku u odnosima Hrvata i Srba te o zabrinutosti, jer je – prema njihovu mišljenju – proces pomirenja sada „dramatično zaustavljen“.

 

Pokušavaju ostaviti dojam da je središnji prijepor u postavljanju ploča „na dva pisma – latinici i ćirilici“. Štoviše, tvrde da je u pozadini „strah od Drugog koji generira međuetničku netrpeljivost“.

 

Smatramo da su i ta polazišta daleko od istine, a posebno je nejasno što se misli reći sintagmom: „strah od Drugoga“, naročito kada se koristi veliko početno slovo (možda sugerirajući da je u pitanju strah od Boga). Vjerujući da to ipak nije nakana autora, držimo da se iznošenjem takvih teza namjerno zamućuje pogled na zbiljske okolnosti, te da su upravo ovakva, prividno miroljubiva stajališta kojima se ne želi predočiti istinu, veliki pokretači poteškoća u našemu društvu, što se osobito snažno osjeća u gradu simboličke snage kakav je Vukovar.

 

Nakon spominjanja slučajeva očitovanja netrpeljivosti i netolerancije, dolazi se do temeljnoga razloga pisanja Pisma: optužiti zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, i biskupe za poteškoće koje od napada na hrvatski Vukovar i njegova osvajanja pritišću taj grad. U odnosu na izneseno u Pismu posebno izdvajamo nekoliko važnih napomena:

 

1. Premda je u Pismu napisano kao da je istina (bez navoda gdje se to i kada dogodilo), napominjemo da je laž da je kardinal Bozanić iskazao „protivljenje dvojezičnosti u Vukovaru“.

2. Premda je u Pismu napisano kao da je istina, napominjemo da je laž da je kardinal Bozanić u svojoj homiliji u Vukovaru (kamo su 29. travnja 2013. hodočastili svećenici Zagrebačke nadbiskupije, upravo noseći znak blizine i molitve za Vukovar) rekao „da se odobrava razvrstavanje građana na one prvog i drugog reda“.

 

Na izjave Njegove Svetosti Patrijarha srpskoga Irineja Nadbiskupski je duhovni stol 8. svibnja 2013. uputio svoje priopćenje u kojemu smo izrazili žalost što u izjavama nije do izražaja došlo ono što je stvarno izrečeno. Bilo kako bilo, dobro i ovdje ponoviti što je rekao Kardinal, a što je objavljeno u medijima te je lako dostupno za provjeru:

 

„Došli smo u Vukovar u trenutku kada hrvatsko društvo iznova preplavljuju pokušaji da se posebnost Vukovara zaniječe, da se ne cijeni ono što je najvrjednije u tkivu naroda, da se ne gradi na istini. Tako se nastoji stvoriti dojam da je ovo mjesto kao i svako drugo; da se ovdje nije dogodilo ništa što bi odstupalo od redovitosti; da se prema Vukovaru treba odnositi nekom beživotnom i hladnom redovitošću kao i prema drugim mjestima. Ali mi dobro znamo da za Hrvatsku ovdje postoje toliki nositelji nezaobilazne memorije koja odiše ljudskom i kršćanskom duhovnošću. U Vukovaru nisu na prvome mjestu oni koji su razarali, nego oni koji su čuvali i gradili. A svatko tko od ovdašnje neobičnosti i dara ljubavi stvara beznačajnu običnost taj i dalje pokušava razarati, unositi nemir, otvarati rane i širiti neosjetljivost koja vodi u sukobe. […]

 

Sve što unosi laž, sve što šutnjom prekriva osjetljivost za čovjeka šteti ovomu Gradu i domovini Hrvatskoj. Zbog toga treba jasno reći da je pitanje jednoga pisma sažetak mnogih drugih pitanja na koja nisu dani odgovori. Ta goruća pitanja još uvijek odjekuju i traže odgovore. Stoga Vukovar zaslužuje posebnu osjetljivost koja treba biti izražena i posebnim okvirom pozitivnih propisa o uređenju pojedinih pitanja. Naime, politička mudrost odlikuje se osjetljivošću za stvarnost, ne utječe se nasilju prema osjećajima građana da bi provela svoj plan, poznaje iznimke i strpljiva je u iščekivanju da sazrije vrijeme. Ovdje je najprije potrebno učiti istinu, promicati čežnju za susretima i zajedništvom te širiti prostor suživota i pomirenja.“

 

Gdje se u tim riječima nalazi potpora nekomu šovinizmu ili zabrani natpisa na ćirilici u Vukovaru? Iz čega se to može iščitati težnja za 'monopolom na status žrtve' i što bi to uopće značenjski obuhvaćalo u odnosu na jedan bestijalno razoreni hrvatski grad, na zlo koje je na tlu hrvatske države progovorilo najrazornijom snagom?

 

U tadašnjemu Priopćenju napisali smo i sljedeće: „Vjerujemo i nadamo se da će i gospodin Patrijarh i vjernici Srpske Pravoslavne Crkve pomoći u građenju kršćanskih vrijednosti u hrvatskome i srbijanskome društvu, posebno osjetljivi prema svim žrtvama napada na Hrvatsku, kako pripadnicima hrvatskoga naroda, tako i prema drugim građanima koji su trpjeli i trpe posljedice velikosrpske ideologije. Bilo bi nam također drago da svoje vjernike potaknu na osvjetljavanje istina o ubijenima i nestalima u nedavnim ratnim sukobima.“

 

Što se pak tiče Kardinalove rečenice da „u Vukovaru nisu na prvome mjestu oni koji su razarali, nego oni koji su čuvali i gradili“, svakomu je tumaču lako zaključiti da je Kardinal naglasio da u središtu naše pozornosti ne smiju biti zločinci, nego žrtve.

3. Premda je u Pismu napisano kao da je istina, napominjemo da je laž da su riječi kardinala Bozanića u svetištu Majke Božje Bistričke 8. rujna 2013. uperene protiv mira. Samo ih zlonamjernost može predstavljati takvima.

4. Premda je u Pismu napisano kao da je istina, napominjemo da je laž da se od naših biskupa ne čuju „riječi i djela u duhu Evanđelja“ te da biskupi ne slijede Papin primjer „niti temeljne dokumente Drugoga vatikanskog sabora“. Istodobno dok se takvo što olako napiše, arogantnim se neznanjem uz pastoralnu konstituciju Lumen gentium (br. 1) spominje govor o „katoličkom nacionalizmu“, s ozbiljnim pitanjem što uopće znači ta sintagma, jer je u sebi proturječje. Osim toga, predstavljajući se teološkim znalcima, brzo se otkriva da je u pozadini politikanstvo koje nevješto pokušava koristiti crkveno pojmovlje, spominjući „vatikanske dokumente“, pokušavajući neprimjerenom uporabom papinskih navoda opravdati svoje napade i imputiranje krivnje ne samo Crkvi u Hrvatskoj, nego i hrvatskomu narodu.

 

Na kraju se pak, umilnim tonom, s dozom licemjerja pokušava izmamiti Papino obraćanje koje bi im zacijelo dobro došlo za daljnje zamagljivanje istine i prozivanje Crkve, na kakvo smo već toliko puta naviknuli, a koje je svojstveno sljedbenicima komunističkih metoda u novome ruhu.

 

Teško je shvatiti, ali poznavajući potpisnike Pisma nije neočekivano, da se netko korištenjem tolikom količinom neistine obraća Papi, promicatelju istine i pravednosti.

 

Iznimno se radujemo svakoj Papinoj riječi koja unosi utjehu i posebno nas, svećenike, jača u našemu poslanju da se zauzimamo za najpotrebnije i obespravljene, među kojima vidimo upravo ljude pogođene razaranjem Hrvatske, koji na svome tijelu i duši nose rane nepravde, a mnogi od njih još traže svoje najmilije.

 

Mi pak znamo da je Krist pobijedio sve što je proizišlo od oca laži, te se i dalje utječemo Božjemu milosrđu i snazi njegova Duha."