54.224.210.130 US
 

Biste li radije da vaš sin oženi Srpkinju ili Hrvata?

Piše: Romano Bolković
petak, 29.11.2013. 20:24
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova


Pitanje u naslovu ne zahtijeva odgovor, dapače, svaki odgovor unaprijed osujećuje i ismijava, dok nemogućnost smislenog odgovora p(r)okazuje besmisao ovdašnjeg konzervativizma.

VOLIO bih rasvijetliti ovaj koloplet nedoumica oko referenduma o braku kao životnoj zajednici muškarca i žene. Odmah ću na početku kazati da je referendum neustavan. Na kraju teksta to ću jednostavno i dokazati, a u međuvremenu smirimo strasti: čak ako se temeljem referendumskoga ishoda brak u Ustavu definira kao zajednica žene i muškarca – ništa zato; evo zašto:

Ustav nikako neće osporavati ona obiteljska prava koja već ionako EU jamči svojim zakonodavstvom

Hrvatska je u EU. Zakonodavstvo Europske Unije jamči da se obiteljska prava mogu realizirati u istospolnim zajednicama. Ako bi itko u Republici Hrvatskoj bilo kome osporio ta prava, istom bi uslijedila tužba u Strasbourg, Europskom sudu za ljudska prava. U tom smislu cijeli ovaj spektakl politička je priredba organizirana u svrhu demonstriranja snage konzervativne pozicije u današnjoj Hrvatskoj, ali, bez ikakvih stvarnih konzekvenci.

Objasnimo to: Ako se temeljem ishoda referenduma Ustavom brak odredi kao zajednica muškarca i žene, bit će to tek kulturalni trijumf konzervativaca: ono što se Ustavom kani ne dopustiti, jest kulturalno izjednačavanje registriranog partnerstva s brakom, ali nikako ne i osporavanje prava LGBT populacije na registrirano partnerstvo, i sva prava koja iz tog zajedništva slijede. Dakle: Ustav nikako neće osporavati ona obiteljska prava koja već ionako EU jamči svojim zakonodavstvom. Ono jedno pravo, usvajanje djece, ionako je povlastica tek 9 od 25 liberalnih demokracija svijeta. Upravo to pravo pokazuje da je itekako riječ o obitelji i obiteljskim pravima, ali, ni ta činjenica, da bi se u Hrvatskoj to pravo moglo za sada osporiti, ne treba nas uznemiravati: kad u EU 80% zemalja u svojim zakonodavstvima bude imalo to pravo, vjerojatno će ga imati i Hrvatska. Očekivati da Hrvatska bude već danas Danska, nerealno je. Napokon, zar itko misli da bi, primjerice, švedskom gay-paru koji je usvojio dijete itko u Hrvatskoj to dijete oduzeo i uputio u sirotište? Konačno, koji su to gay-parovi koji u Hrvatskoj inzistiraju na tom pravu? Zanimljivo je primijetiti da se LGBT-zajednica u svom inzistiranju na kulturalnom izjednačavanju registriranog zajedništva s brakom zapravo zalaže za tradicionalne, konzervativne vrijednosti: jasno da je riječ o obitelji, da ispravimo Severinu. Također, s demokratskim procesom nema nikakve veze ni možebitno inzistiranje manjine da većina rekonceptualizira svoje poimanje braka: većina mora manjini, svakom pojedincu, osigurati ista prava koja jamči sebi, ali, manjina nema nikakvo demokratsko pravo zahtijevati od većine kulturalnu rekonceptualizaciju pojma i institucije braka. Zajedništvo istospolnih parova može se i dalje nazivati registrirano partnerstvo, pa da iz njega slijede sva ona prava koja imaju i heteroseksualni parovi čiju zajednicu tradicionalno u našoj kulturi nazivamo brakom.

Je li zalaganje LGBT zajednice zapravo konzervativno?

Zanimljivo je u tom smislu promisliti intervju predsjednika Republike Hrvatske, dr. Ive Josipovića u kojemu je iznio svoj stav i argumentaciju glede referenduma o ustavnom određenju braka kao zajednice muškarca i žene. Predsjednik je ponajprije kazao da nije dobro u Ustav unositi svjenonazorske stavove, posebice ne ako se oni prenose iz etike jedne vjere u ustav sekularne države. Potom Predsjednik kaže: "Zato, unošenje u Ustav ograničenja koje bi trebalo spriječiti moguću evoluciju poimanja braka i odnosa prema istospolnim zajednicama nije dobro. To kod mnogih vrijeđa osjećaj jednakosti građana, osjećaj pravednosti." Predsjednikov je argument jednostavan i shvatljiv, ali, zaslužuje i djelomičnu nadopunu i djelomičnu problematizaciju. Prvo potonje: Predsjednik dakle kaže: "Prvo, smatram da nije dobro da se u Ustav unose svjetonazorski stavovi. Posebno nije dobro da se oni prenose iz etike određene vjere u ustav sekularne države." Naizgled, ovaj stav je sasvim neproblematičan. Ali… Kada su Afroamerikanci, recimo Casius Clay, prihvaćajući Islam kao vjeru odlučili imena mijenjati u muslimanska, Muhammad Ali govorio nam je tom promjenom da on njome ne ističe samo rasnu različitost od bjelačke većine, već je moral te "moralne većine" osporavao u samom njegovom temelju: Očevi Domovine Ustav su ipak pisali iz perspektive kršćanske etike, i ovaj pomak od Casiusa Claya ka Muhammad Aliu raspon je otklona crnačke manjine od samih temelja američke kulture i civilizacije: otklona koji nam poručuje da ta manjina nema ništa s upravo s tim moralnim, kutluralnim i civilizacijskim pretpostavkama na kojima je, nereflektirano, nastao ne samo američki ustav, nego i cijeli politički sustav koji se već i ovakvom gestom dovodi u pitanje: sustav koji diskriminira.

A što bi bilo kad bi se pojavio zahtjev za konstitucionaliziranjem poligamije?

Stoga Predsjednik ima savršeno pravo upozoravajući na ovu opasnost unošenja svjetonazorskih stavova u Ustav, ali, naglašavajući da je nadasve problematično prenositi ih iz etike jedne vjere u ustav sekularne države, previđa da su vrijednosti upravo te etike već ionako upisane u svjetonazorske stavove – manjine! Kako to? Ta, posegnimo i opet za Muslimanima: A što bi bilo kad bi se pojavio zahtjev za konstitucionaliziranjem poligamije? Zašto ne? Ta, Hrvatska je zemlja koja uzorito demonstrira suživot katolika i muslimana, pa se zaista ne može racionalno odgovoriti na pitanje: Zašto bi mnogoženstvo bilo Ustavom zabranjeno? Zašto bi brak morao biti zajednicom muškarca i žene, a ne i zajednicom muškarca i žena, ako je već moguće do te mjere kulturnocivilizacijski evoluirati pa brak smatrati istospolnom zajednicom, zajednicom muškarca i muškarca, žene i žene?

Zašto previđamo ovu dimenziju problema? Stoga jer je zahtjev LGBT zajednice - konzervativan! Vrijednosti koje danas LGBT populacija širom svijeta zastupa, zapravo su klasične konzervativne vrijednosti: pomisao da je krajnja svrha borbe za legalizaciju istospolnih brakova pravo na usvajanje djece otkriva ovu dimenziju u njenoj punini: ta, tu je riječ o obitelji, nije li? LGBTIQ-zajednica naprosto zastupa iste one vrijednosti koje zastupaju heteroseksualci, i samo i jedino zato jer je to borba za pravo na iste vrijednosti, dio neprosvijećene hetereosekusalne većine te vrijednosti želi i dalje smatrati povlasticom, vlastitim društvenim privilegijem.

Drugim riječima, paradoks se nereflektirane pozicije i Crkve i LGBT-populacije u Hrvatskoj sastoji u tome da ni jedni ni drugi nisu ni najmanje svjesni da pripadaju istom svjetonazornom i kulturnocivilizacijskom krugu: etika iste uljudbe upisana je u oba svjetonazora koja se tako proturječno i do isključivosti javljaju kao sugovornici ove javne debate.

A zašto ne Adama, Evu i - Fatmu?

Stoga će Predsjednik sasvim točno primijetiti: "Iako je više europskih zemalja ‘ozakonilo’ istospolne brakove ili barem legaliziralo partnerstva, Europski sud za ljudska prava je u nekoliko predmeta prepoznao evoluciju odnosa prema istospolnim zajednicama, ali i konstatirao da istospolni brak ne uživa konvencijsku zaštitu. Međutim, istaknuo je i da države u svojim zakonima mogu prihvatiti istospolni brak i da je to dio širenja ljudskih prava koja se još nisu konstitucionalizirala. Ali, prema Europskom sudu, istospolni brakovi uživaju zaštitu obiteljskog života, a slično je odlučio i njemački Ustavni sud." Upravo ovaj aspekt obiteljskih prava istospolnih zajednica otkriva na kojoj se razini ovaj problem u nas elaborira: Crkva, kroz posrednike koji su nositelji zahtjeva U ime obitelji – zanimljivo, i to ime nam govori koji je pojam u svemu ovdje u nas presudan – brani svoje leno: iako su u ljubavi dvoje za-jedno, to jedno, brak, za kršćane je rezerviran za dvoje jedino i samo ako su to muškarac i žena; ako je to dvoje istoga spola, zajednica toga dvojstva niti je brak niti je milieu moguće obitelji. Obitelj može nastati samo iz zajednice ono dvoje bića kojima je dano da u zajedništvu ljubavi tu obitelj prirodno stvarati: pri-rađanjem. Ali, dok jedni obitelj shvaćaju isključivo naturalno, kao prirodno poprište prokreacije, drugi pokazuju da njihovo kulturalno poimanje životnoga zajedništva pripada istom kulturnocivilizacijskom krugu: onom kulturnom krugu koji kao temelj obitelji pretpostavlja dvoje: Adama i Evu, Adu i Evu ili Adama i Stevu, savršeno irelevantno, jer, pitanje je: A zašto ne Adama, Evu i - Fatmu? Odgovor LGTB-zajednice da oni ne bi imali ništa protiv ozakonjenja i takvoga partnerstva slab je argument: njihov to zahtjev nigdje ne govori; ni u Hrvatskoj, niti bilo gdje drugdje u svijetu. Zaključimo: Predsjednikov je argument ispravan, jedino, previđa da je svjetonazor većine ionako upisan u svjetonazor manjine, te se i manjina i većina kreću u istom kulturnocivilizacijskom obzoru, sporeći se jedino i samo oko pitanja: ima li manjina isto pravo kao i većina, nazivati svoju zajednicu brakom, pri čemu se u pojmu braka i za jedne i za druge krije privilegij obitelji.

Oni koji očajnički ukazuju na činjenicu da je brak i emotivna i ekonomska veza, recimo, a ne samo zajedništvo u svrhu prokreacije, uzalud troše vrijeme: njihova je argumentacija promašena naprosto stoga jer je krajnji doseg zahtjeva LGTB zajednice sasvim tradicionalan, a jedva da i može biti drukčiji u svjetlu suvremenih biokemističkih teorija ljubavi. Oni koji govore da između partnera ima kemije, savršeno su u pravu: kao i u srdžbi, tako i u ljubavi bivamo poprištem biokemijskih procesa. Nažalost, razlaganje ovih procesa pokazat će da od te ljubavi ništa drugo kemijski i ne preostaje nego ovisnost kojoj je svrha reprodukcija. Na početku tog suvremenog, egzaktnog tumačenja ljubavi kao igre hormona, nalazi se začudna definicija: ljubav je ovisnost. Doslovno. Oni isti kemijski procesi koji ravnaju ovisnošću junkiea, na djelu su i u ljubavi. Trezvena današnja znanost hladno će kazati – možda i presurovo – da je ljubav kemijski uvjetovano stanje uma kojim upravlja dio naše genetske popudbine potpomognut sociokulturnim utjecajima poput našega odgoja. Ne manje obeshrabrujuć je razlog romantičnih veza: u njima smo da bismo kao roditelji brinuli za nemoćno potomstvo; kemikalije koje kolaju našim mozgovima i tijelima u ljubavi imaju nekoliko svrha, ali im je primarni cilj biokemija opstanka. Evolucijski imperativ, ništa drugo: strictly business, nothing personal: zaljubljivanje svedeno na komunikaciju feromonima u službi nastavka vrste. Ljubav je, rekoh, kemijska ovisnost kojoj je svrha omogućiti nam reprodukciju. Stoga ovo inzistiranje na emocijama i ekonomiji nema većeg opravdanja. Brak kao zajednica koja je obećanje obitelji, to je temeljni drive.

Što je s pravom moga susjeda Jasmina da uz Eminu oženi i Aišu?

Stoga, kad Predsjednik govori o evoluciji pojma braka, on samo djelomično pogađa problem: problem ima ne samo manjina – njen problem glasi kako od većine dobiti priznanje na pravo nazivanja ozakonjene zajednice tradicionalnim nazivom brak, ergo, manje-više je to semantički problem sa stanovitim kapilarnim diskriminacijskim posljedicama – nego i većina: većina bi se trebala odreći svoje tradicije, i rekonceptualizirati vlastito kulturno nasljeđe redefinirajući pojmove braka i obitelji. Problem je tu sada već složeniji – tko naime ima pravo zahtijevati redefiniciju kulturnoga nasljeđa usprkos volji većine? Nadasve ako je na najdubljoj razini ta rekonceptualizacija tek djelomična: intaktnim se naime ostavlja pretpostavka dvojstva kao temelja bračnog zajedništva. Bio brak zajednicom istospolnih partnera ili heteroseksualnih, u nas ih je, i za kardinala Bozanića i za Milu Kekina, u braku ili ozakonjenom partnerstvu uvijek dvoje. Pitanje istinske evolucije pojma braka nije pitanje priznanja prava na brak istospolnih partnera, nego pitanje redefinicije braka kao zajednice dvije osobe. Stoga je zahtjev LGBT-populacije – konzervativan. Ne samo da se brak podrazumijeva kao tradicionalno i zakonski definiran odnos dvije osobe, nego su i krajnji dometi toga zahtjeva, ako to jest pravo na usvajanje djece, tradicionalistički: želi se samo – pravo na obitelj. Ja bih to pravo odmah i bezuvjetno dao i LGTB-osobama. Mislim naime da brak muškarca i žene, kao što pokazuje povijest, nije jamstvo ničem dobrom, i da iz činjenice da dijete odgajaju istospolni partneri ne može slijediti nikakvo veće zlo no što je uslijedilo, recimo, iz odgoja naraštaja naših predaka s početka dvadesetog stoljeća: svi do jednoga odrasli su u heteroseksualnim obiteljima, pa ipak je većina izrasla u autentičnog fašista ili komunista. To je dakle manji problem, kakvo bi dijete odgojile Lindsay Lohan i njena cura Samantha Ronson, i bi li ono bilo nužno gore od viteza Francetića, koji je odgajan u uzoritoj hrvatskoj obitelji. Pravi problem ovako glasi: a što je s pravom moga susjeda Jasmina da uz Eminu oženi i Aišu? Pretjerujem? Pitajte Francuze što o tome misle, ako su vam Bosanci preosjetljiv primjer. Toliko o svjetonazorima i unošenju etike jedne vjere u ustav sekularne države: moralni nazori, najdublji kulturnocivilizacijiski koncepti braka kao zajednice dvije osobe, svojstveni i nereflektirano inherentni našoj kulturi, ionako su u naš Ustav upisani.

Koja je konzekvenca unošenja definicije braka u Ustav?

Samo, postoji i snažniji argument od onoga koji predsjednik Josipović koristi; da podsjetim, on veli: "Zato, unošenje u Ustav ograničenja koje bi trebalo spriječiti moguću evoluciju poimanja braka i odnosa prema istospolnim zajednicama nije dobro. To kod mnogih vrijeđa osjećaj jednakosti građana, osjećaj pravednosti." U biti, Predsjednikov je argument ovaj: Ustavom ne treba definirati brak stoga jer a) time unosimo ograničenje evolucije pojma braka i b) time vrijeđamo osjećaj jednakosti i pravednosti građana. Ovo je slab argument iako je politički shvatljiv: apart od evolucije pojma braka, pitanje nečijih osjećaja nije pitanje Ustava i jurisdikcije općenito, ali je shvatljivo da ga Predsjednik izriče, jer apelira na sve građane koji imaju izražen osjećaj za pravednost i svijest o načelnoj jednakosti građana. Možda bi sretnije bilo kazati ovako, doduše ne Predsjedniku, ali svakako Ivi Josipoviću kao profesoru prava: John Hart Ely, jedan od najčešće citiranih pravnih znanstvenika u povijesti SAD, govoreći o funkcijama ustava, smatra da ustav ima dvije glavne funkcije: raščišćavanje kanala političkih promjena i olakšanje zastupljenosti manjina. Ako brak definiramo Ustavom, manjina je isključena iz političkog procesa: ne može se više čak ni zalagati za to da zakon odredi drukčije. Ako u ustav uvrstimo definiciju koja je isključiva, ograničit ćemo manjinu da u parlamentu izražava svoje shvaćanje. Očito, obje su temeljne funkcije ustava narušene, odredimo li brak Ustavom! Takva situacija po definiciji je nedemokratska: definiramo li brak Ustavom kao zajednicu muškarca i žene, ishod će diskriminirati manjinu ne samo u njenom pravu da istospolnu zajednicu legalizira, tj. da ima ista prava kao i većina, nego će je diskvalificirati i iz demokratskog procesa. Jedan od ishoda referenduma time je neustavan, budući da je već Člankom 1. Republika Hrvatska definirana kao jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. Zato je Predsjednikov stav: „Ali, ako se tako odluči u postupku promjene Ustava, i to treba poštovati." razumljiv – ako se Ustav promijeni, i to treba poštovati – iako ne uzima u obzir ovaj aspekt: ako bi se Ustav mijenjao u smislu unošenja u nj ikakve definicije braka, nadasve braka kao zajednice muškarca i žene, manjinu ćemo ne samo diskriminirati, nego politički diskvalificfirati iz demokratskog procesa. To baš onda i ne bi trebalo poštovati, zar ne?

Tko je uopće kriv što imamo referendum?

Dakle, sad je sasvim jasno da je vladajuća nomenklatura proizvela ovu situciju oko referenduma. Naime, udruge Korak i Iskorak su početkom 2012. u javnoj akciji podnijele prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbe Obiteljskoga zakona koja brak definira kao zajednicu muškarca i žene.

Ustavni sud to nije učinio.

Nakon toga kreće konzervativna strka oko brendiranja braka kao životne zajednice muškarca i žene: sasvim je očito iz svijesti da će Ustavni sud takvu definiciju morati proglasiti neustavnom, naprosto stoga jer je u Ustavu nema. Suci se Ustavnoga suda u nastavku prave ludi, sve do onda kad su nonšalantno i zapravo nečuveno skandalozno ustanovili da ustavnost te odredbe u Obiteljskom zakonu "nikada nitko nije doveo u pitanje", ostavljajući dovoljno vremena Inkviziciji da organizira marketinšku akciju zaštite autohtonog hrvatskog proizvoda: heteroseksualnog braka. Tijekom cijelog tog vremena SDP u Vladi i u Saboru izigrava rimske legionare pri odabiru ophodnje Asterixova sela: premijer citira Psalme, Leko je jedini pošten jer on je iskreno ZA referendum, zastupnici čiste nokte a ministri fućkaju, i nikome se u tu materiju ne zalazi. Na Pantovčaku pak stanje redovno: S.N.Bartulica funkcionira kao organizaciono-konceptualni epicentar referenduma, a da nitko nema pojma zašto to liberalnodemokratski orijentirani socijaldemokrat, predsjednik dr.Ivo Josipović tolerira. Zapravo je sve jasno kao pastrva u lavoru: SDP je Inkviziciji dopustio organiziranje referenduma, jer im svjetonazorske teme odgovoraju kao spin koji odvraća pažnju od egzistencijalnih: socijalnih i gospodarskih tema i problema, a i stoga jer time čine uslugu Crkvi, konzervirajući postojeće stanje koje brak shvaća u horizontu kršćanskog koncepta zajednice muškarca i žene. Ruku na srce, politički vrlo razborito: SDP je dobar dio konca 2013. potrošio u svjetonazorskim, ćirilićnobračnim konfrontacijama, čineći probleme poput odnosa Vlade i banaka popodnevnom razbibrigom, Crkvu su zadužili barem do sljedećih izbora, a i lijevoliberalni je elektorat, i bez njihove zasluge, fanatiziran samim postojanjem Željke "bolje dijete u sirotište, nego da ga gay ište" Markić, pa je sve u svemu učinak maksimalan: nemreš bolje - već za četrdesetak milijuna imamo izravnu demokraciju čiji ishod neće ništa liberalnima pravno promijeniti, konzervativne će deklarativno zadovoljiti, a liberalno konzervativne, kakvim se samorazumijeva Zoran Milanović, donosi predah od te sada već enervantne zemlje i njenih dosadnih problema, tog prekomjernog deficita, te Europske komisije, svih tih nesnosnih diletanata koji ga samo dekoncentriraju upravo dok proučava zapadnosaske paleoslojeve staroengleskog jezika.

Super: "Suci su u prvom priopćenju obrazložili da referendumsko pitanje o definiciji braka ne mogu proglasiti protuustavnim jer bi u tom slučaju protuustavnim proglasili i Obiteljski zakon koji na jednak način definira brak kao zajednicu muškarca i žene, čiju pak ustavnost "nikada nitko nije doveo u pitanje". Međutim, očigledno je da su propustili odraditi osnovni posao i provjeriti je li to točno: udruge Kontra i Iskorak su im, naime, početkom 2012. godine u javnoj akciji podnijeli prijedlog za ocjenu ustavnosti i te odredbe Obiteljskog zakona.U stavni su suci, prema službenoj izjavi iz Ustavnog suda, to tek nedavno "uočili". Sa svoje web stranice povukli su priopćenje te "radili na ispravku". - Odluka Ustavnog suda se neće mijenjati, nema razloga da se mijenja, ali će priopćenje biti izmijenjeno - rekli su tijekom "rada na izmjenama" u uredu glavnog tajnika Ustavnog suda dr. Teodora Antića."

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije