Britanski premijer Tony Blair postao je u subotu laburistički premijer s najduljim mandatom u britanskoj povijesti, no, osim toga, razloga za neko posebno slavlje nema samoubojstvo vladina savjetnika za oružje Davida Kellyja prerasta u najveći skandal njegove karijere i on polako ali sigurno gubi povjerenje javnosti.

Blair je mandatom duljim od šest godina i tri mjeseca srušio rekord koji je dosad držao laburistički premijer Clement Attle (1945-1951).

Svaka sličnost između njih, prema Financial Timesu, tu prestaje. "Vlada premijera Attleea bila je jedna od velikih reformatorskih vlada 20. stoljeća, začetnica države-skrbnika i besplatnog javnog zdravstva".

"Nasuprot tome, moglo bi se oprostiti britanskom biraču kada bi se zapitao što je doista postignuto od plime 1. svibnja 1997.", piše Financial Times.

Najveći uspjeh Blairove laburističke vlade, smatraju analitičari, stabilno je gospodarstvo - neprekinuti rast od 1997., jaka valuta, procvat tržišta nekretnina, niska inflacija i kamate, za što je u prvom redu zaslužan ministar financija Gordon Brown.

Blairova vlada može se ponositi najnižom stopom nezaposlenosti među sedam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta i najnižom u Britaniji u posljednjih 27 godina.

Mandat su joj obilježili i određeni pomaci na socijalnom polju, osobito uvođenje zajamčene minimalne plaće.

"Vlada je pokušala kriomice izvršiti preraspodjelu. Nevidiljivim porezima i javnim izdacima pokušala je obogatiti siromašne a da ne osiromaši bogate", ocjenjuje Tony Travers, profesor na London School of Economics.

Ipak, pitanjem časti smatrala je očuvanje izravnih poreza, koje nije ni reformirala niti povećala i koji su, za najbogatije, i dalje među najnižima u Europi.

Razočaravajuće rezultate Blair je postigao u područjima u kojima se od njega očekivalo najviše - poboljšanju zdravstvenog sustava, obrazovanja i prometa, u što su utrošene milijarde funti, no bez vidljivih pomaka.



Walesu i Škotskoj dao je poluautonomiju, skupštine i mjesne vlasti, no sjevernoirska vlada, rezultat mirovnog sporazuma iz 1998., i dalje je zaleđena.

U vanjskoj politici, unatoč nelagodi stanovništva i vlastite stranke, Blair je Britaniju vezao uz Sjedinjene Države više od ijednog svojeg prethodnika.

"Zemlju je vezao uz radikalnu, imperijalističku i dominirajuću republikansku administraciju, koja predstavlja sve ono što laburisti nisu", rekao je Anthony Rowlands, direktor Centra za reforme.

Obećajući da će zemlju dovesti u "srce Europe", Blair je želio postati najveći eurofil od Drugoga svjetskog rata, kao i Edward Heath. Ipak, dok je Heath zemlju 1973. uveo u Europsku zajednicu, Blair još nije uspio uvesti euro.

Ako mu popularnost ne padne preko svih granica, Blair će i dalje biti glavni adut Laburističke stranke.

Neuhvatljivo oružje za masovno uništenje Sadama Huseina, neugodna istraga o samoubojstvu znanstvenika Davida Kellyja, koji je vladu optužio za lažiranje podataka koji su poslužili kao opravdanje za rat u Iraku, te klasičan zamor tipičan za sredinu mandata uzrok su sve slabijih rezultata koje Blair i Laburisti postižu u ispitivanjima javnog mnijenja.

Jedno ispitivanje pokazalo je prošlog tjedna da dvije trećine Britanaca u srcu vlade vidi "kulturu obmane".

Tabloid Daily Mail u subotu je objavio uvodnik naslovljen "Prekršena obećanja, potrošene godine".

"To je vlada koja je prokockala povjerenje, nadu izokrenula u cinizam i optimizam zamijenila rezignacijom... I što je najgore, nitko joj danas ne vjeruje ni riječ", piše list.

Sam Blair u srijedu je, prije odlaska na godišnji odmor, novinarima kazao kako vjeruje da je postigao ono za što je bio izabran. "Održati gospodarstvo stabilnim, vratiti ljude na posao, ulagati u javni sektor i na taj način graditi moderniju, jaču i pravedniju zemlju", rekao je Blair, dodajući kako ne namjerava odustati od trećeg mandata.

John Rentoul, novinar ljevičarskog dnevnika The Independent i autor premijerove biografije, smatra da Laburistička stranka Blaira tolerira samo zato jer joj može donijeti izbornu pobjedu, iako mu nikada nije doista vjerovala.

Unatoč unutarstranačkim trzavicama, zbog kojih je nekoliko ministara podnijelo ostavke ili je pred odlaskom, te unatoč sve većem nezadovoljstvu sindikata, rijetki su oni koji se klade na skori povratak oporbenih konzervativaca.