Ilustracija: Shutterstock

STANOVNICI Sarajeva još uvijek ne mogu vjerovati da se u njihovom susjedstvu mogao dogoditi zvjerski zločin poput onog u Hadžićima gdje je obitelj zlostavljala četverogodišnjeg dječaka i njegovu godinu dana stariju sestru. Od posljedica premlaćivanja dječak je preminuo, a njegova susjeda koja je istu obitelj ranije popisivala u sklopu akcije popisa stanovništva poslala je redakciji portala Radiosarajevo.ba dirljivo oproštajno pismo kojeg prenosimo u cijelosti:

"Ne opravdavam sebe ni svoje susjedstvo, ali ovo što ću napisati želim da ostane kao sjećanje na malog Smaju. Ostaje nam zauvijek rana ljuta i gorko sjećanje na njegovu patnju i sudbinu.

Prije nego što osudite nekoga i upirete prstom, razmislite malo kakvim životom vi živite. Ne prolazimo li svaki dan pored prosjačke, romske djece, bose, tužnih očiju i zaprljanog lica. Ne okrećemo li glavu iz dana u dan?

Jesmo li se zapitali da li je u redu kažnjavati djecu batinama i šipkom? Zar nismo bili svjedoci nasilju nad djecom, a ništa poduzeli nismo? Koliko učitelja, nastavnika, socijalnih radnika zatvara oči pred jasnim naznakama obiteljskog nasilja u našoj državi? Ne moramo se pitati, jer znamo da broj djece koja trpi neku vrstu zlostavljanja raste iz dana u dan.

Koliko novorođenčadi ni pustilo suzu nije, a život im je oduzet? Koliko djece trpi i boluje u zatvoru od četiri zida? Neka mali Smajo bude opomena. Neka mali Smajo bude glas za svu djecu, čije prigušene glasiće ne možemo čuti.

Sunce malo oprosti nam što smo te izdali, oprosti nam što smo te zaboravili, oprosti nam što te nismo spasili od nasilničke ruke. Svaka tvoja isplakana suza, svaki tvoj nečujni krik ostaje zariven u srcima, kao i rana koja zarasti ne može i ne treba.

Jednog dana u toj mračnoj kući, osvijetljenom svijećama, ti si sjedio na podu. Igračaka nisi imao, ali si se zabavio običnom žlicom i svojom dječjom maštom. Starija seka ti je prišla i u svojoj nevinoj pakosti otela ti žlicu iz ruku. Ti si počeo plakati, tiho, skoro nečujno. Baka i djed su tebi zaprijetili da ne plačeš ili će te išibati, a time nisu znali da ti čine veliku nepravdu. Ti nisi shvatio zašto te kude, a majka je nijemo sjedila i pratila.

Rekla sam im: "Nemojte ga kuditi. Uzmi ga Ena". Ona ga je uzela i smjestila u krilo uz riječi: "Dođi mami". Pogledao me krupnim plavim očima punim razumijevanja i prestao plakati. Nastavila sam bilježiti podatke popisa: Emir Lipa, Munira Lipa, Kenan Lipa, Ena Lipa, Elhana i Smajo.

Često sam ih vidjela na prozoru i ispred kuće u igri. Promatrali bi ulicu, jer crtića nisu imali. Smješkali bi mi se, a ja bih im mahnula.

Onda je došla zima. A zima kao zima pozatvara sva vrata, prozore i otjera sunce. Sa zimom se uselio jedan uljez u kuću do moje. Mora da je krišom došao, jer ga nisam viđala, niti mu se sjećam lika. Kasnije sam saznala da se Ena opet udala i da je trudna.

Jedne noći čula sam krik: "Nemoj me!". Ena je vrištala. Misleći da je Munira tuče izašla sam na balkon i zapitala "Ena što ti je, jesi li dobro?" Odgovor nisam dobila, samo me je dočekala mukla tišina i mračna kuća u tmurnoj noći. Zatim mi je otac rekao da uđem u kuću i da se ne miješam, a ja sam ga poslušala.

Kako osjetila nisam? Zašto u tom trenutku nije postojalo nešto poput telepatije? Da sam bar znala, spasila bih te mala lastavice. Ali ne, počupali su ti krila i kljun ti vezali zlobnici krvave ruke. Tvoja pjesma im je strana, moja bijela lastavice. Gruba je njihova ruka za krhko biće. Zašto si zalutala tu sirotice?

Braniti se nisi mogla, niti si znala za drugo utočište. Bola ih je u oči tvoja nevinost i čistota. Ugušiše pjesmu tvoju vapajom i suzama. Ne znaju krvnici da će se tvoja pjesma čuti mnogo dalje od njihovih zlodjela."