54.159.85.193 US
 

Europa u sjeni djeteline

Piše:
subota, 14.6.2008. 18:21
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

EUFORIJA izazvana nogoloptačkim spektaklom je za hrvatski establishment sjajna prilika da zaboravi i od javnosti sakrije mnoge stvari koje se ne žele čuti. Tako su zahvaljujući nogometnom ludilu vlastodršci mogli elegantno ignorirati jučerašnji događaj koji u pitanje doveo ideološki temelj na kojemu se godinama gradila hrvatska politika.

Petak 13. lipnja 2008. godine – kada su objavljeni rezultati referenduma o ratifikaciji Lisabonskog ugovora u Irskoj – bio je uistinu crni dan za svakog hrvatskog eurofila. Irsko "ne" nastavku europskih integracija je ne samo produbilo duboku institucionalnu krizu Europske Unije, nego je – ma koliko se dežurni spin-majstori trudili javnost uvjeriti u suprotno -  također Hrvatskoj najmanje godinu dana odgodilo prolazak kroz rajske dveri Unije.

Cijela stvar još više boli ako se uzme u obzir da su Irci narod s kojim se Hrvati, s obzirom na niz povijesnih okolnosti, od svih u Europi najviše vole identificirati, i što je upravo Irska uzimana kao svijetli primjer koji je trebao začepljivati usta svakom hrvatskom euroskeptiku. Država koja je prije ulaska u tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu bila ekonomsko dno kontinenta se upravo zahvaljujući velikodušnoj briselskoj pomoći transformirala u "keltskog tigra".  Kako su, zaboga, Irci mogli svojim dobročiniteljima na tako spektakularan način okrenuti leđa? I kako su to – pita se predsjednik Mesić – mogli pokazati tako malo solidarnosti i obzira prema svojoj siromašnoj braći na Zapadnom Balkanu?

Irski egoizam 

Odgovor na sva ta pitanja je, zapravo, prilično jednostavan. Irska je, zapravo, prilično zadovoljna s Europskom Unijom, ali isključivo s Europskom Unijom u njenom sadašnjem obliku. Proširenje, koje predstavlja glavnu svrhu Lisabonskog ugovora, znači da će Irci umjesto da primaju milijarde eura briselske pomoći u budućnosti morati slati milijarde eura u Bruxelles, odnosno gledati svoj teško zarađeni novac kako ide kao pomoć selima na azerbejdžansko-iranskoj granici. Ugovor također pretpostavlja jačanje institucija Unije na račun institucija država-članica, kao i novi sustav odlučivanja temeljem kojega će Irska izgubiti veliki dio svog dosadašnjeg utjecaja.

Kada se svemu tome dodaju irska povijesna iskustva, mukotrpno stečena nezavisnost i ljubomorno čuvana neutralnost, postaje jasno zašto su Irci proces europske integracije dočekali s isto onoliko oduševljenja kao što su svojevremeno Slovenci dočekali Miloševićeve prijedloge za preustroj jugoslavenske federacije.

Naravno da se može očekivati kako će mnogi nastojati irskom "ne" oduzeti povijesni značaj, odnosno nastojati ga objasniti privremenim i nesretnim spletom okolnosti. Tome u prilog ide činjenica da su referendum pokopali snage koje u nijednom drugom slučaju ne bi bili zajedno – pacifisti s ekstremne ljevice koje brine vizija irskih ročnika u odorama Europske vojske, katolički fundamentalisti koje plaši briselsko nametanje legalizacije pobačaja te neoliberalni kapitalisti zaljubljeni u nisku stopu irskih poreza. Irski politički establishment koji im se nastojao suprotstaviti je, pak, bio obezglavljen nakon što je premijer i Sanaderov dobar prijatelj Bertie Ahern morao odstupiti zbog šake funti u sumnjivom poslu s nekretninama.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Eurokratska bahatost

Međutim, čak i ako se sve to uzme u obzir, najveći "krivac" za propast referenduma, a samim time i Lisabonskog ugovora, nije Irska nego establishment Europske Unije. Više od svih paranoidnih i demagoških argumenata protivnika Ugovora irske je birače da zaokruže "ne" natjerao način na koji je Bruxelles nastojao "progurati" cijeli projekt. Europski ustav, propao na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, jednostavno je "ušminkan", prozvan "običnim" međunarodnim ugovorom i – što je najvažnije – predan na ratifikaciju bez referenduma, odnosno bez da se o njemu izjašnjavaju građani na koje bi se morao primjenjivati.

Jedina država u kojoj su građani imali pravo odlučivati o Ugovoru je Irska, i tamo je on propao. To više od svega govori koliko su zapravo europske političke elite otuđene od vlastitih građana, i koliko je, zapravo, projekt Europske Unije daleko od nekakvih demokratskih ideala koje bi morao promicati. Bahato odbijanje Europske komisije da se, slično kao i u slučaju Ustava, suoči sa stvarnošću, pokazuje kako se ništa nije naučilo, odnosno da će se olako obećanoj brzini europskog ujedinjenja žrtvovati posljednja trunka demokratskog legimiteta.

Događaji prije i poslije europskog Petka trinaestog pokazuju kako Unija ima sve više potencijala da se od zajednice civiliziranih mirotvornih država pretvori u nedemokratsku superdržavu-Levijatan. Tako je francuski šef diplomacije Bernard Kouchner irskim biračima pred njihovo izajšanjavanje neuvijeno prijetio i rekao da je nedopustivo da tri milijuna "nekakvih Iraca" odlučuju u sudbini kontinenta. Tako se Europska Unija, poput nekih drugih "bratskih zajednica" u prošlosti, pokazala kao organizacija gdje su neki "jednakiji" od drugih, odnosno gdje postoji narodi i države koje se može tretirati kao "untermensche".

Kada se to uzme u obzir, moguće je zamisliti da rasplet priče o Lisabonskom ugovoru, odnosno način na koji se određuje budućnost Unije neće biti baš previše prijatan prizor. Stoga je dobro što Hrvatska u sve to neće biti tako brzo biti upetljana, i samo zbog toga naša javnost mora biti zahvalna "izdajničkim" Ircima.

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije