Francuska između istrajnosti, zaborava i traženja oprosta
Tekst se nastavlja ispod oglasa
ISTODOBNI odlazak predsjednika Jacquesa Chiraca u Sankt-Petersburg na summit "antiratne koalicije", kao i šefa diplomacije Dominique de Villepina na bliskoistočnu turneju (Kairo, Damask, Aman i Rijad) dovoljno je jasan znak odlučnosti Francuske u pokušaju da sačuva mjesta pod suncem multilateralnog mira, nakon što joj nije pošlo za rukom spriječiti unilateralni rat.
Sastanak na vrhu u Sankt-Petersburgu nije pobudio pretjerane nade u Parizu, gdje se na susret "trojke" gleda - u medijima bar - kao na "diplomatski anakronizam", na pokušaj produljenja "spontano nastale osovine Pariz-Berlin-Moskva, na priliku da se naglasi ono što pobjednici uporno odbijaju, a to je "središnja uloga" svjetske organizacije u poslijeratnoj (ili kako neki vole reći: "okupacijskoj") obnovi Iraka.
U reakcijama na pobjedu intervencijskih anglo-američkih snaga na obalama Eufrata i Tigrisa - koja nikog ne bi trebala iznenaditi s obzirom na to kolika je bila nadmoć "koalicije" u odnosu na beduinski "luk i strijelu" za masovno uništavanje: 1 naprama 400, kad je riječ samo o vojnim proračunima! - svi mediji jednodušno postavljaju pitanje koje muči mnoge Francuze: "Što nam je sada činiti?"
U odgovorima se kristalizira nekoliko suprotstavljenih pozicija koje idu od kritika službene francuske politike koja je zabilježila historijski autogol, uvukla zemlju u "teškoće" svojim protivljenjem ratu, pa do ocjena da se i tako više ništa ne može spasiti osim "časti" te da stoga treba ići do "kraja u logici odbijanja američkog unilateralizma". Naposljetku, tu je pragmatička većina koja računa na vrijeme koje sve rane liječi.
U televizijske studije i na novinske stupce vratili su se, ohrabreni pobjedom "anglosaksonskog oružja", rijetki pristaše rata protiv Iraka te sada izigravaju Kasandre koje navještaju francusku diplomatsku i svaku drugu vrstu "izolacije", kao i crne dane u američko-francuskim odnosima, smjenjujući tako u tim istim studijima Kasandre koje su tokom tri tjedna proricale snažan otpor iračkog naroda, buđenje iračkog nacionalizma i oštre reakcije islamskog i drugog svijeta.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Preispitivanje bilance francuske antiratne politike bit će olakšano, misle neki, uslijed arogancije američke administracije koju posebno očituje Paul Wolfowitz, drugi čovjek Pentagona, koji je uoči samog summita "trojke" u Sankt-Petersburgu zaprijetio Francuskoj da će "platiti za svoje suprotstavljanje" ratu, ali i izoštreno podsjećanjem na bitnu činjenicu kako je Francuska zapravo izražavala vladajuće javno mnijenje u svijetu i da zbog "hipnoze trenutkom" ne bi trebalo smetnuti s uma kako su i ovaj rat i ova pobjeda rezultat povrede međunarodnog pravnog poretka.
Bivši predsjednik francuske Nacionalne skupštine, Philippe Seguin u Le Mondeu govori o "kukavnoj iračkoj aferi" te u šutnji jednog dijela političke klase, koja preovladava zadnjih dana, raspoznaje pokušaj da se sve zaboravi, "da se čak traži i oprost".
Francuska bi se trebala pripremiti na duže razdoblje napetosti u odnosima sa SAD i biti do kraja logična u svom stavu, tvrdi Seguin, za koga su čak pogrešni ovi sadašnji sankt-petersburški i slični napori što se ulažu da bi se vratilo Ujedinjene narode u proces obnove opustošene zemlje, jer u biti oni znače "moljakanje anglo-američke alijanse".
"Ukratko, treba znati što hoćemo. Zatim to treba reći i objasniti. U protivnom, sve što se dogodilo, i zbog čega smo bili ponosni, neće imati nikakvog smisla", kaže Seguin i, u zaključku, navodi riječi Andre Malreauxa: "Ne odlazi se na obale Rubikona radi pecanja".
Sastanak na vrhu u Sankt-Petersburgu nije pobudio pretjerane nade u Parizu, gdje se na susret "trojke" gleda - u medijima bar - kao na "diplomatski anakronizam", na pokušaj produljenja "spontano nastale osovine Pariz-Berlin-Moskva, na priliku da se naglasi ono što pobjednici uporno odbijaju, a to je "središnja uloga" svjetske organizacije u poslijeratnoj (ili kako neki vole reći: "okupacijskoj") obnovi Iraka.
U reakcijama na pobjedu intervencijskih anglo-američkih snaga na obalama Eufrata i Tigrisa - koja nikog ne bi trebala iznenaditi s obzirom na to kolika je bila nadmoć "koalicije" u odnosu na beduinski "luk i strijelu" za masovno uništavanje: 1 naprama 400, kad je riječ samo o vojnim proračunima! - svi mediji jednodušno postavljaju pitanje koje muči mnoge Francuze: "Što nam je sada činiti?"
U odgovorima se kristalizira nekoliko suprotstavljenih pozicija koje idu od kritika službene francuske politike koja je zabilježila historijski autogol, uvukla zemlju u "teškoće" svojim protivljenjem ratu, pa do ocjena da se i tako više ništa ne može spasiti osim "časti" te da stoga treba ići do "kraja u logici odbijanja američkog unilateralizma". Naposljetku, tu je pragmatička većina koja računa na vrijeme koje sve rane liječi.
U televizijske studije i na novinske stupce vratili su se, ohrabreni pobjedom "anglosaksonskog oružja", rijetki pristaše rata protiv Iraka te sada izigravaju Kasandre koje navještaju francusku diplomatsku i svaku drugu vrstu "izolacije", kao i crne dane u američko-francuskim odnosima, smjenjujući tako u tim istim studijima Kasandre koje su tokom tri tjedna proricale snažan otpor iračkog naroda, buđenje iračkog nacionalizma i oštre reakcije islamskog i drugog svijeta.
Preispitivanje bilance francuske antiratne politike bit će olakšano, misle neki, uslijed arogancije američke administracije koju posebno očituje Paul Wolfowitz, drugi čovjek Pentagona, koji je uoči samog summita "trojke" u Sankt-Petersburgu zaprijetio Francuskoj da će "platiti za svoje suprotstavljanje" ratu, ali i izoštreno podsjećanjem na bitnu činjenicu kako je Francuska zapravo izražavala vladajuće javno mnijenje u svijetu i da zbog "hipnoze trenutkom" ne bi trebalo smetnuti s uma kako su i ovaj rat i ova pobjeda rezultat povrede međunarodnog pravnog poretka.
Bivši predsjednik francuske Nacionalne skupštine, Philippe Seguin u Le Mondeu govori o "kukavnoj iračkoj aferi" te u šutnji jednog dijela političke klase, koja preovladava zadnjih dana, raspoznaje pokušaj da se sve zaboravi, "da se čak traži i oprost".
Francuska bi se trebala pripremiti na duže razdoblje napetosti u odnosima sa SAD i biti do kraja logična u svom stavu, tvrdi Seguin, za koga su čak pogrešni ovi sadašnji sankt-petersburški i slični napori što se ulažu da bi se vratilo Ujedinjene narode u proces obnove opustošene zemlje, jer u biti oni znače "moljakanje anglo-američke alijanse".
"Ukratko, treba znati što hoćemo. Zatim to treba reći i objasniti. U protivnom, sve što se dogodilo, i zbog čega smo bili ponosni, neće imati nikakvog smisla", kaže Seguin i, u zaključku, navodi riječi Andre Malreauxa: "Ne odlazi se na obale Rubikona radi pecanja".
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati