54.80.10.56 US
 

Garancije za Mercator jednake su Chamberlainovim garancijama o miru s Hitlerom

Piše: Bilten.org
četvrtak, 10.7.2014. 14:55
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Screenshot: : YouTube

PRODAJA slovenskog Mercatora hrvatskom Agrokoru u Hrvatskoj je bila povod za neutemeljeni trijumfalizam, a u Sloveniji uoči parlamentarnih izbora za iskrenu ili hinjenu zabrinutost, stoji u komentaru kojeg je objavio Bilten.org.

Što spajanje dviju velikih regionalni tvrtki doista znači za dobavljače i protrošače?

Ivici Todoriću je konačno uspjelo kupiti Mercator. Pregovori koji su trajali više od godinu dana napokon su urodili plodom, tako da će Todorićev Agrokor postati najveće trgovačko poduzeće u Srednjoj i Istočnoj Europi (izuzmemo li Rusiju). Očekivani godišnji prihod tog trgovačkog koncerna iznosi čak 7 milijardi eura. Voditelj istraživanja pri međunarodnom odjelu Raiffeisen banke u Beču, Gunter Deuber, komentirao je preuzimanje Mercatora: “Napokon je taj posao obavljen i to je vrlo pozitivan signal, ne samo u poslovnom smislu, već promatrano i sa političkog aspekta. Ranije je postojala politička opozicija prodaji, stoga je ovo poticajan signal za druge međunarodne investitore koji traže priliku u privatizacijskim poslovima Slovenije”.

Slučaj Mercatora, u reklamama poznatog kao Najbolji susjed, do usijanja dovodi ionako uzavrelu političku atmosferu uoči prijevremenih slovenskih izbora 13. jula ove godine. Stav prema njegovoj (ne)prodaji postaje politički lakmus papir, test na kojem su sve političke stranke pokušale demonstrirati kako im je stalo samo i isključivo do nacionalnog interesa. Ekonomskom, a zatim i političkom analizom, moguće je pokazati da su prilikom prodaje prisutni bili sasvim drugačiji interesi, kao i da za prodaju nije postojao stvarni racionalni temelj.

Državno i privatno

Sa svojim zagovornicima privatizacije i neoliberalnog pristupa političkoj ekonomiji, Slovenija se nimalo ne razlikuje od ostalih zemalja u regiji. Redovni profesori ekonomije, obično bez ikakvog radnog iskustva u takozvanom “realnom sektoru”, neumorno nas sa katedri javnih sveučilišta uvjeravaju kako je država loš gospodar. Budući da sami ne znamo upravljati državnim vlasništvom, nužno je privući strane investitore da privatiziraju državnu imovinu te se zatim pobrinu za strateški razvoj, učinkovitost, produktivnost i konkurentnost. Nema smisla trošiti previše riječi na predodžbu o dobrohotnim strancima, koji bolje od nas znaju što je za nas dobro, a iza koje se krije politika otvorenih vrata za ekonomsko iskorištavanje. Ipak, bitno je naglasiti kako državno vlasništvo u praksi ne znači i društveno vlasništvo. Iako bi političari zajedničkim vlasništvom trebali upravljati u ime građana, građani nemaju nikakav neposredni utjecaj na to upravljanje, a i posredni utjecaj je iznimno ograničen. Poduzeća poput Mercatora stoga u svakodnevnoj real-političkoj praksi postaju plijen stranaka na vlasti koje njima upravljaju kao sa svojim vlastitim feudima. U slučaju Mercatora takva se praksa pokazala posebno očitom kada je kamera uhvatila tadašnjeg premijera Antona Ropa kako opominje Zorana Jankovića1 : “Zaboravio si reći tko te je postavio. Ja sam te postavio, politika te je postavila!”. No Mercator u tom smislu nije nikakva iznimka, već prije pravilo pri upravljanju državnim vlasništvom.

Neoliberalni ekonomisti i političari stoga rješenje vide u legalizaciji takvog stanja, odnosno u privatizaciji. Bez obzira na (ne)sposobnost i razmjere pljačkaških apetita raznih vladajućih stranaka, građani putem izbora imaju barem posredan utjecaj na strateški važna poduzeća, što Mercator bez sumnje jest. Na izborima birači mogu smijeniti stranke koje se zalažu za rasprodaju državne imovine te tako, barem hipotetski, zaustaviti daljnje privatizacije. Iako mala, i u praksi gotovo iluzorna, takva mogućnost barem hipotetski postoji. Privatizacijom stanovništvo gubi praktički sve poluge moći za utjecaj na razvoj strateški važnih poduzeća. Otpuštanje radnika, izvlačenje sredstava, prakse štetne po okoliš, i sve ostalo u službi bezobzirne utrke za profitom, odjednom više nisu stvar klijentelizma i korupcije, već preko noći postaju uobičajene, čak poželjne poslovne prakse. Takav je opći okvir u kojeg ulazi i prodaja/privatizacija Mercatora.

Utjecaj na domaću proizvodnju

Zašto je prodaja Mercatora nerazumna detaljno su argumentirali slovenski ekonomisti Bole, Prašnikar i Trobec2 još u februaru 2012. godine. Mercator je strateški važno poduzeće, najveće u zemlji. Sa svojom mrežom dobavljača čini čak desetinu slovenskog gospodarstva te je i najveći poslodavac o kojem ovisi više od trideset tisuća radnika, odnosno, pribrojimo li i članove njihovih obitelji, oko sto tisuća stanovnika. Prodaja Mercatora stoga bi se mogla negativno odraziti na čak jednu dvadesetinu stanovništva. Problem na koji su trojica navedenih ekonomista ukazali još prije dvije godine, a na koji zagovornici prodaje i takozvanih “sinergijskih učinaka” nikada nisu dali odgovor, sastoji se u različitosti temeljnih djelatnosti Mercatora i Agrokora. Primjerice, Mercator nije vertikalno integrirano poduzeće, što znači da nije vlasnik glavnih proizvođača robe koju prodaje u svojim trgovinama. U njegovoj strukturi prodaje većinu čine proizvodi slovenskih proizvođača, pa se kroz Mercatorovu mrežu prodaje čak četvrtina svih proizvoda slovenskih poljoprivrednika i prehrambeno-prerađivačke industrije. Pored toga što je slovenskim poljoprivrednicima i industriji Mercator ključni distribucijski kanal, i za jedne i za druge predstavlja i važan izvozni kanal.

Agrokor je, s druge strane, vertikalno integrirano poduzeće u kojem postoje dvije glavne djelatnosti – proizvodnja hrane i trgovina na malo. Poduzeće integrirano na takav način prednost daje proizvodima vlastitih proizvođača u svojoj trgovačkoj mreži. Agrokorova javno proklamirana strategija teži osiguravanju 80 postotnog udjela hrvatskih prehrambenih proizvoda. Todorić je u intervjuu za jednu od slovenskih privatnih televizija izjavio: “Nitko ne voli Mercator više od mene”, ali pri tom nije pružio nikakve garancije da neće biti otkaza, tek je dodao da radije zapošljava te da slovenskim dobavljačima ne garantira ništa, ali im obećaje prostor na Konzumovim policama, ukoliko budu konkurentni. A kako Agrokor tretira dobavljače vidljivo je iz hrvatskih medija koji su prenijeli vijest o tome kako je 2013. godine nadzor Ministarstva financija u sektoru trgovine utvrdio je kako (uz Mercator Hrvatska), Agrokorovi Konzum i Tisak imaju najveći dug prema dobavljačima, odnosno imaju najviše neplaćenih računa čiji su rokovi naplate već istekli. Blef o ekonomskoj racionalnosti prodaje Mercatora nadmašuje tek prateće hinjeno neznanje politike.

Hinjeno protivljenje privatizaciji

Sposobnost radikalnog mijenjanja stavova političke stranke koriste kako bi se prilagodile javnom mišljenju, pokušavajući s njim koketirati te biti što dopadljivije. Predstavljaju se kao nešto što u stvarnosti nisu, ali im je ta lažna slika iznimno korisna, pogotovo u predizbornom razdoblju. Majstori takve mimikrije su nesumnjivo Alenka Bratušek, predsjednica tehničke Vlade, i Dejan Židan, novi predsjednik Socijalnih demokrata (SD). Vlada na odlasku, u kojoj oboje sudjeluju, potvrdila je prije gotovo točno godinu dana, 21.6.2013., ambiciozan privatizacijski plan prodaje petnaest strateški važnih tvrtki u državnom vlasništvu, između ostalih i Telekoma te Aerodroma. Prva u nizu prodanih tvrtki bio je Helios, kojeg je kupac, austrijski Ring, prvo zadužio za dodatnih 200 milijuna eura, a rezultat preuzimanja bio je i otkaz za 155 radnika. I Bratušek i Židan se danas prave nemušti, pa čak i otvoreno govore kako su se oduvijek protivili privatizacijama. “Da smo mi bili na vlasti, Helios ne bi bio prodan” – nedavno je izrečena tvrdnja predsjednika Socijalnih demokrata.

No, socijaldemokratski zastupnici su upravo na spomenutoj sjednici parlamenta sa osam glasova za i jednim protiv, glasali za paket privatizacija koji uključuje i Helios. Bratušek je u svojem predizbornom protivljenju privatizaciji bila nešto opreznija, što je i razumljivo, budući bi trebala demonstrirati uistinu iznimnu dosjetljivost kako bi dokazala da se kao predsjednica Vlade protivila privatizacijskim planovima te iste Vlade. Umjesto toga, odlučila je naglasiti kako je od predsjednika uprave Nove ljubljanske banke, Janka Medje, dobila garancije kako neće doći do otpuštanja radnika. Ta nas epizoda neodoljivo podsjeća na britanskog premijera Nevilla Chamberlaina, koji je po povratku s pregovora s Adolfom Hitlerom mahao papirima garancija tvrdeći kako oni jamče dugotrajni mir. Uostalom, da garancije premijerke na odlasku ne vrijede ništa, potvrdio je ubrzo i sam Medja, rekavši kako kupoprodajni ugovor ne sadrži baš nikakve garancije da neće biti otpuštanja. U njemu piše tek kako će se zalagati za sinergijske učinke koji se ne bi primarno temeljili na otkazima, baš kao što se i svaka Miss svijeta zalaže za mir u svijetu.

Prodaji su se protivila i dva najveća slovenska sindikata, Savez slobodnih sindikata Slovenije (Zveza svobodnih sindikatov Slovenije), čiji je predsjednik Dušan Semolič zatražio ostavku Medje, i Konfederacija sindikata javnog sektora Slovenije (Konfederacija sindikatov javnega sektorja Slovenije) pod vodstvom Branimira Štruklja. Obojica sindikalista pojavila su se i govorila na prosvjedu protiv prodaje Mercatora kao i svih daljnjih privatizacija. Opravdano pitanje koje je postavljeno na prosvjedima je u čije se ime prodaje Mercator, ako se prodaji protivi tri četvrtine stanovništva.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije