Foto: FAH

DA SE ogradim, odmah na početku: o političarima i strankama svih boja, barem onima koje obično dolaze na vlast, u principu ne mislim ništa dobro, a eventualni izlazak na izbore redovito požalim. Zašto me onda rezultat grčkih izbora veseli više od, valjda, rezultata ijednih naših izbora? Možda će zvučati patetično ali - zato jer su ovi izbori bili povijesni događaj. Da li samo za Grčku ili za sve nas, tek treba vidjeti, ali njihovo značenje se ne bi smjelo podcjenjivati.

A podcjenjivanja i olakog, površnog tumačenja ne nedostaje ni s ljevice, ni s desnice. I jednima i drugima su prigovori jednako predvidljivi i zamorni. Ako je ljevica nešto u zadnjih sto pedeset godina usavršila do razine perverzije, to je sektašenje i međusobno napadanje, pa se tako i sada javlja "mi smo ljeviji nego vi" tabor koji proziva Ciprasa da je izdao socijalističke principe i pristao na truli kompromis s briselsko-berlinskim establišmentom, a Sirizu otpisuje kao još jednu socijaldemokratsku stranku koju će sistem asimilirati kao i one prije njih. Daleko od toga da je to nemoguće - povijest socijaldemokracije je, budimo pošteni, jedno veliko groblje ideala kojih su se stranke tog predznaka redovito rješavale (ako ne u trenutku stupanja na vlast, onda kroz u roku od nekoliko mandata).

Unatoč svemu, Siriza je daleko bolji izbor od ostatka grčke ljevice

Ipak, i takva, kukavička i oportunistička socijaldemokracija neusporedivo je časnija od tzv. realnog socijalizma i njegove ostavštine terora i bijede. Koliko god bilo bizarno da još uvijek postoje staljinističke stranke kao grčki KKE, koji je 2011. uputio narodu Sjeverne Koreje sućut povodom smrti njihovog Voljenog Vođe, još je bizarnije da ih neki ljevičari zazivaju kao pravi izbor za Grke, okrećući leđa reformističkoj Sirizi.

S druge strane, reakcija desno-liberalnog tabora, boraca za slobodno tržište i "poštivanje reda" je poseban slučaj za proučavanje. Može se sažeti otprilike ovako: prokleti lijeni, lažljivi i grabežljivi Grci, htjeli ste kruha bez motike i dobili ste što ste zaslužili. Sada šutite i trpite, ako vam se ne sviđaju uvjeti koje vam je dobročiniteljica Angela postavila, marš iz eurozone! Vratite se na svoju drahmu, uzgajajte masline i jašite magarce, ionako niste za ništa bolje. Znakovito je kako schadenfreude i infantilno iživljavanje u takvim krugovima prolazi kao trezven pogled na svijet. Jer, oni nisu emotivci, naivčine i ekonomski analfabeti kao ljevičari, oni iza sebe imaju argumente i činjenice.

Pa podsjetimo malo na činjenice.

Grčki dug je neotplativ

Da, Grčka se zaduživala... Pa, kao Grčka. 2009. godine posudili su nevjerojatnih 15 posto BDP-a. Ogromni novci hranili su glomazni državni aparat i klijentelističko-koruptivnu mrežu koju su i lijeva i desna vlast desetljećima gradili (svaka sličnost s nama je, naravno, slučajna). Jasno da je takva praksa bila neodgovorna i neodrživa. Ipak, kao kod svakoga duga, odgovornost leži i na kreditoru - u ovome slučaju francuskim i njemačkim bankama koje su izdašno i jeftino posuđivale Grčkoj (opet sličnosti i slučajnosti).

Kad je konačno došao na naplatu, zahvaljujući financijskoj krizi, omjer duga prema BDP-u iznosio je oko 130 posto. Nakon pet godina brutalnih ekonomskih sankcija koje je "trojka" (Europska komisija, Europska centralna banka i MMF) nametnula grčkoj vladi u zamjenu za financijski pojas za spašavanje, rezultati su više nego porazni. Omjer dug/BDP je 170 posto. Stopa siromaštva je skočila s 23 na 40 posto. Stopa nezaposlenosti je preko 25 posto, a među mladima preko 50 posto. BDP je pao za 25 posto i, unatoč tome što je u zadnjih godinu dana konačno počeo rasti, ovim tempom će doseći nivo iz 2008. ni manje ni više nego 2030 godine. Toliko o neoliberalnim rješenjima! Čak je i MMF priznao da se radilo o potpunom promašaju i da bi kriza bila puno kraća da nisu slijepo inzistirali na mjerama štednje.

Uostalom, svakoj imalo objektivnoj osobi jasno je da je grčki dug neotplativ. Ekonomist Jeffrey Sachs je u pravu kad kaže da bi se Njemačka trebala sjetiti polovice duga koji joj je otpisan nakon Drugog svjetskog rata. Pogodite tko je tada bio među kreditorima? Grčka danas bez otpisa neće izaći iz ekonomske i humanitarne krize čiji su razmjeri zastrašujući - prvi najavljeni potez nove vlade je besplatna struja i hrana za 300 tisuća obitelji koji si ih ne mogu priuštiti, kao i 30 tisuća socijalnih stanova za izbačene na ulicu. Sama mogućnost da se takve mjere uopće shvaćaju kao radikalne nam dovoljno govori. Kao nova politička snaga, Siriza ima šansu dokrajčiti korupciju, klijentelizam i sustavno izbjegavanje poreza od strane oligarha, ukratko, sve ono što nije provedeno u 5 godina provođenja "trojkinog" memoranduma. Kako to uvijek biva, umjesto njih, teret štednje podnosile su čistačice, učiteljice i novinari javne televizije.

Izbori su neoliberalnim tehnokratima smetnja

Navodno neoborivi argumenti ekonomske desnice su, kad ih malo pažljivije pogledamo, u principu dogme koje uzimamo zdravo za gotovo: dugovi se moraju vraćati - uvijek i bez iznimke. Države moraju poslovati kao poduzeća - ne mogu trošiti više nego što zarađuju. I ono najvažnije, što je prva rekla slavna Margaret Thatcher, a danas ponavlja njemački ministar Wolfgang Schaeuble - nema alternative. Što to točno nema alternative? Pa politika, ona prema kojoj su bilance privatnih banaka i rejting kreditnih agencija za državu važniji od volje građana. Ako nema alternative, ako je sve podređeno silama tržišta, jasno je da tu više nema mjesta za izbor(e). Zato u idealnoj neoliberalnoj državi demokracija, kao sustav odlučivanja građana o vlastitoj budućnosti, praktički gubi smisao. Izbori su smetnja, tehnokrati upravljaju efikasnije. Kao oni koje je Europska komisija postavila Grčkoj i Italiji 2011. godine, sjećate se njih?

Upravo zato je fenomen Sirize tako bitan - jer Grčka danas dovodi u pitanje duboko neravnopravne političko-ekonomske odnose koji se njoj i ostalim zemljama periferije nameću kao neupitni. Neoliberali su u ovoj priči ti koji tvrdoglavo odbijaju prihvatiti realnost, koji zatvaraju oči pred katastrofom koju je njihova politika proizvela, koji preziru demokraciju i preferiraju vladavinu dekretom. Bilo kako bilo, Cipras ima uvjerljivi mandat i pred njegovom vladom je odgovornost da zaustavi ono što grčka ljevica nije uspjela kroz višegodišnje masovne prosvjede. U pregovorima s Berlinom i Bruxellesom mogu očekivati ucjene, prijetnje i patroniziranje, ali pozicija im je puno jača nego što se čini, jer bi grčki bankrot i napuštanje eura vrlo lako mogao dovesti do kraha eurozone. Djelomični otpis duga i okončanje nehumanih i kontraproduktivnih mjera štednje je i opravdano i nužno - grčka, ali i europska budućnost ovisi o tome.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala