Foto: Index, FAH

SVE u Hrvatskoj počinje i završava sa Srbijom. I ne mislim pritom na srpsku podbadalicu da su Hrvati zapravo “pokatoličeni Srbi” nego na činjenicu da nam je noviju, da ne velim cjelokupnu povijest, odredio odnos sa Srbijom, majkom svih konflikata na Balkanu.

Na žalost, Hrvatska je u proteklih 25 godina propustila sjajnu priliku da se pozicionira kao politički lider u jugoistočnoj Europi, da sad ne ponavljam “na Balkanu”, prvenstveno zahvaljujući stalnim unutarpolitičkim previranjma, demokratskoj nestabilnosti i odsustvu svake dugoročno promišljene vanjskopolitičke agende.

Toliko smo se trudili ući u Europsku uniju, a sad kad smo u njoj, ne znamo što bi s tim članstvom, osim povremeno žicati pare. Toliko smo se trudili ući u NATO, a na koncu, opet ovisimo sami o sebi kad bi nas netko ozbiljno napao, recimo, Srbija. Dok pametnjakovići iz NATO-a dovuku guzicu na ovdašnje gudure, dogovore se s Putinom i počnu vojno djelovati, imali bi gadan šušur i belaj u domovini.

I čemu onda služi čelična ograda na Batinskom mostu? Zašto je premijer Srbije Aleksandar Vučić gotovo zaprosio hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović na Erdutskom mostu? Zašto se Hrvatska ponaša shizofreno kad je Srbija u pitanju? Zašto se uopće trudimo imati prijateljske odnose s državom i narodom koji nam je stvorio toliko nevolja u prošlosti?

Jer ne možemo jedni bez drugih, a evo i zašto.

Srbija je zlatna koka Hrvatske

I dok jedni tvrde da Beograd treba razoriti kao svojedobno Rimljani Hanibalovu Kartagu, drugi smireno ponavljaju da je riječ o najvećem tržištu koje čini zlatnu koku hrvatskog izvoza. Jedan od najvećih i nakontroverznijih hrvatskih tajkuna Ivica Todorić dok pišem ovaj tekst upravo je okrenuo par milijuna kuna na srpskom tržištu. I nitko glasno ne želi reći da je naputak EK i jedan od najvažnijih prioriteta hrvatske vanjske politike privući Srbiju Europskoj uniji jer nikome ne treba ruski satelit u “mekom tkivu Europe”, kako je Churchill svojedobno opisao Balkan.

I zato hrvatska predsjednica, u slobodno vrijeme gorljivi nacionalist i mentor sumnjivim likovima, hodočasti u Srbiju mimo dogovora sa premijerom, ministrom vanjskih poslova Mire Kovača i nudi rajske plodove premijeru Vučiću. Jučer se u javnosti pojavio programatski tekst o vanjskopolitičkoj agendi predsjednice Kitarović koji govori o “srednjoeuropskoj uspravnici”, političkom i gospodarskom savezu deset država koji podrazumijeva i uključenje Srbije. Velim ja, mi ni po vodu ne možemo bez Srbije.

Elem, osim što hrvatska predsjednica Kitarović opet po slobodnoj volji tumači svoje ovlasti pa samostalno kreira hrvatsku vanjsku politiku i gura državu u netransparentno postavljene političke saveze, svesrdno se trudi u maloj medijskoj ofenzivi uvjeriti hrvatsku javnost da zna što radi. Ne znam kako vi, ali ja joj ne vjerujem na riječ.

US pravnica Kitarović

Naravno, dio javnosti koji želi “Hrvatsku do Tokija” poradovao se podizanju čelične ograde na Batinskom mostu. Premijer u odlasku Tim “Good” Orešković, veli da je riječ o vježbi, “predostrožnosti radi”. Predostrožnost, my ass. Riječ je o dogovorenom, gotovo simboličnom činu koji srpskom premijeru Vučiću služi kao ogledni primjer javnosti što Srbiju čeka ukoliko skrene s puta europske integracije i važnu geostratešku točku prepusti u cijelosti Putinovoj Rusiji. Slijedi uspostava “sanitarnog koridora”, prekid dotoka novca i grubo podsjećanje na prokletu sudbinu država koje su se ekonomski isključivo vezale uz Rusiju, nekadašnji SSSR. Američko miniranje izgradnje “južnog toka”, energetski važnog koridora te istovremeno nuđenje silnih povlastica ukoliko ozbiljno shvate europske integracijske procese, tipična je priča o “batini i mrkvi” u kojoj hrvatska predsjednica ima važnu medijatorsku ulogu. Mrkve u halterima.

No, ono što sive eminencije regionalne geostrateške igre zaboravljaju jesu stvarne potrebe naroda. Imam dosta prijatelja preko Drine, iako sam svojedobno ratovao protiv njih. Često raspravljamo teme koje su bitne u iskrenoj suradnji dvaju naroda i svaki put izvučemo isti zaključak koji je svojedobno primijetio i srpski premijer Vučić “hvala Bogu, budala nam ne nedostaje”. Taoci smo radikalne manjine.

Srbi i Hrvati imaju dodirnih točaka koliko i suprotnosti, ali ne treba nam razlikovni rječnik kako bi se sporazumjeli. Kao i mi, žele dobar i miran život, mogućnost osobnog napretka i zarade, otići na Jadransku obalu ili Kalemegdan bez straha da će im netko zašvikati grotu kroz vjetobran.

No, svaki put kad pomislimo da smo normalizirali odnose u pristojnoj mjeri, pojavi se neka Željka Markić koja, recimo, notornog ubojicu, zlom slavom ovjenčanog zapovjednika ustaške “Crne legije” Juru Francetića, na svom portalu naziva “biblijskim ratnikom”?!

I naravno, uljuđena Srbija koja ne nosi kokardu i majice s Putinovim likom nego kupuje “Domaćicu” i “Vegetu”, postavlja prirodno pitanje: zašto vaša predsjednica lomi hleb i moči sol u Srbiji, a u Hrvatskoj šuti o nacističkim ispadima koji potiču mržnju prema Srbima? Svijet je globalno selo, znaju i oni za naše budale poput Bujanca i Markićke, ali ih čudi benovolentan stav hrvatskog državnog vrha prema nacionalističkim ispadima.

Svima je jasno s kim imamo posla

Svima je jasno da Hrvatska i Srbija nikada više neće biti “brata dva”, previše je krvi i mržnje proliveno da bi se oporavili, tu terminalnu granicu političkih odnosa odavno smo prošli. No, svi žele miran suživot, dobrosusjedske odnose, bez glupavih provokacija i podbadanja, a da bi to postigli treba se riješiti lokalnih baja koji po potrebi podjare raju kako bi zaradili kakvu paru.

A prvi korak prema tome jest poručiti našoj političkoj eliti da nas ne čini budalama stalno potičući strah od “neprijateljske Srbije”. Ona kao takva trenutno ne postoji, štogod mislio Domazet Lošo o tome.

Jer, iskreno, zaboli nas sve što su Kolinda i Vučić dogovorili u kabinetu, bitno je da mi ne dobijemo račun na naplatu. I za promjenu, neka se konačno nešto dogovore da nam svima bude bolje.