Ima li šanse da Hrvati eventualnu osuđujuću presudu za Gotovinu prihvate kao poštenu?
NAJPRIJE su nam optužnicu protiv trojice generala predstavljali kao gotovu presudu, sada svaki argument obrane tumače kao apsolutnu istinu. Ima li šanse da u takvoj atmosferi eventualnu osuđujuću presudu prihvatimo kao poštenu?
Dobar dio medija i političara već godinama nas uvjerava da je suđenje trojici generala u Haagu zapravo suđenje Hrvatskoj, premda bi se iz medijskih izvještaja s upravo započetog suđenja lako dalo zaključiti kako je to zapravo proces protiv Ante Gotovine. I opet, premda se službeno prati proces protiv sve trojice generala, fokus većine medijskih izvještaja - uoči i na samom početku suđenja - usmjeren je samo na Gotovinu. Ostala dvojica sasvim su nevažna.
Gotovina je glavna zvijezda
Sve to nije nikakvo iznenađenje. Od samog početka Gotovina je bio glavna zvijezda. Zbog njega je Dražen Budiša napustio Račanovu koaliciju, namjeravajući je time srušiti. Zbog Gotovine se demonstratore slalo na ulice. U vrijeme njegova bijega Hrvatsku se obljepljivalo plakatima s likom “heroja”. A sada se suđenje Ivanu Čermaku, Mladenu Markaču, a po nekima i Hrvatskoj, pretvorilo u suđenje Anti Gotovini. Pogodite kakav ishod bismo najteže progutali?
Tako se tumače i događanja u haškoj sudnici. U medijskim izvještajima sa skepsom se prate izlaganja tužitelja, naslovima dominiraju srpski špijuni koji su dostavljali dokaze i instruirali svjedoke, upozorava se na zavjeru UN-a koji je na terenu uoči i za vrijeme Oluje navodno štitio Srbe, ismijavaju se svjedočenja tajnih svjedoka, a u novinama znalo se pročitati kako su suci bili “ganuti” prikazivanjem BBC-ova dokumentarnog filma “Dva sata od Londona”. Iako je sudac Orie vrlo jasno rekao braniteljima da sudnica nije kazalište, a on nije porota koju valja fascinirati novinarskim impresijama.
Po nekim izvještajima dalo bi se zaključiti da smo iz 2008. godine naglo skliznuli deset godina unatrag. Onaj tko je gledao Otvoreno HTV-a dobro zna o čemu se radi. Sramotni prilog o omiljenom dežurnom neprijatelju Savi Štrbcu, dosad anonimne novinarke Nade Prkačin, toliko je bio skandalozan (osim što je bio blesav, jer je Antu Nazora preimenovala u Vladimira) da se čak i jedna Dijana Čuljak morala ograditi od zadnje “previše poetične rečenice”: u kojoj se zaključuje kako Savo Štrbac nikad nije suđen za izazivanje prometne nesreće paje ipak kao takav dobio hrvatsko državljanstvo.
Ne treba puno za oživiti duhove prošlosti
Takva atmosfera na javnoj televiziji nije viđena još od vremena kad su je vodili Tuđmanovi komesari, ali kad se vide potpisi pod uredničke funkcije i autore političkih emisija vrijeme doista kao da je stalo: Hloverka, Čuljak, Milić... Ne treba nam puno da oživimo zle duhove prošlosti. Kao što hrvatskim građanima ne treba puno da ih ti duhovi obuzmu.
Vrlo su rijetki oni koji dobiju priliku u javnosti reći ono to bi trebalo svakodnevno ponavljati: da optužnica nije presuda i da ono što je u njoj navedeno tek treba proći provjeru na sudu. Mogla je Carla Del Ponte u njoj napisati baš sve što joj je palo na pamet (kao što je to vjerojatno i učinila), pobrojati optuženike od nemila do nedraga, proglasiti Oluju zločinačkom operacijom i optužiti generale za najbanalnije stvari (kao što je prekomjerno granatiranje Knina), ali teret dokazivanja svih tih optužbi na kraju je samo na njoj. Kriza koju je takva optužnica izazvala i još uvijek izaziva sasvim je neprimjerena normalnoj državi (i još važnije, normalnom društvu). Nevjerojatno je da se vlade drmaju zbog onoga što je u optužnici napisala haška tužiteljica, ali to onda više govori o tim vladama, nego o tužiteljima koji su samo jedna stranka u postupku.
Ivica Račan vraćao je optužnicu na doradu. Dražen Budiša zbog nje je napustio Vladu. Ivo Sanader zbog optužnice je tražio status prijatelja suda. Tjednima se razglabalo što je to Del Ponte natjeralo da posegne za tako teškim optužbama na račun državnog vrha, generala, političara. Ali pritom se izbjegavala prava bit: ako se doista smatra da Del Ponte nema dokaza za svoje optužbe, da sve to radi iz čiste pakosti ili podvaljivanja Hrvatskoj, onda joj uopće ne treba pridavati važnost kakvu već godinama izaziva; ukoliko pak ima dokaza za svoje optuže, onda se doista trebamo zabrinuti i nešto učiniti, a ne histerizirati.
Ako optužba za udruženi zločinački pothvat prođe na sudu (a to ne znači samo kod jednog suca, već i sudskog vijeća koje će odlučivati o eventualnoj žalbi), bit će to zbog snažnih i neoborivih dokaza, nikako zbog impresija kojima, primjerice, obrana generala Gotovine pokušava ojačati status svog branjenika. I u tom slučaju mijenjat će se povijest Domovinskog rata kojeg je državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom iskoristio za zločinačke ciljeve. Valja se samo nadati da oni koji tako glasno godinama urlaju da je sve to podvala protiv Hrvatske, imaju dovoljno snažne protuargumente. Pa ne bi valjda drekom tjerali haškog vuka, valjda imaju neku motku da ga opale po gubici.
Nažalost, u slučaju Mirka Norca pokazalo se da je dreka jedino oružje protiv optužbi. Ni sto tisuća ljudi na splitskoj Rivi nije pomoglo “heroju” Norcu da izbjegne kaznu od 12 godina zatvora zbog ubojstava srpskih civila u Gospiću 1991. godine. Nije mu dreka pomogla ni pred hrvatskim sudom koji bi valjda, tako barem smatraju nacionalistički dušebrižnici, trebao imati više razumijevanja za ponašanje hrvatskih vojnika. Hoće li dreka oko Gotovine pomoći pred haškim sucima? Teško.
Zbog čega onda toliko vrište političari, branitelji, mediji, navodno zabrinuti za sudbinu Hrvatske i generala? Boje se montiranog procesa? Ili ipak znaju da u svemu tome ima dovoljno elemenata za strah od osuđujuće presude? Da su uvjereni kako su sve optužbe najobičnija laž, mogli bi se mirno zavaliti u fotelju i čekati da ta formalnost završi. Jer, nitko nevin još nije osuđen u Haagu. Ovako, vrište iz petnih žila.
Nije ni čudo. Ovo su zadnji pokušaji da se Haag iskoristi za izazivanje nacionalističke histerije. Nakon ovog procesa, balon će se ispuhati i sve će napokon sjesti na svoje mjesto. Bili generali osuđeni ili oslobođeni. Ako nas slučaj Norac bilo čemu uči, to je onda činjenica da si osuđeni heroji brzo padnu u zaborav. Onoga trenutka kad završe iza brave, a još više kad se sudski ustanovi da je “herojski” strijeljao civile, više nisu potrebni. Gotovina se već “ispuhao” čim je uhićen na Kanarima. Što će tek biti ako bude osuđen? Nitko ga više neće spominjati. Očito je samo Tihomir Blaškić imao tu privilegiju da se kao osuđeni ratni zločinac u Hrvatsku vrati kao heroj. Ostali su svoju “karizmu” ispucali prije suđenja.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati