Foto: Privatni album

ANA-MARIJA K., inženjerka strojarstva i brodogradnje i njezin dečko, a ujedno i kolega s faksa još su za vrijeme studija počeli razmišljati o odlasku u Njemačku, koja je za njih iz tehničke branše predstavljala zemlju tehnološkog napretka, izazova, te ujedno i zemlju uzora i snova.

Oboje su diplomirali na Fakultetu strojarstva i brodogradnje 2012. godine. On je tijekom studija dobivao stipendiju od jedne državne tvrtke tako da njemu nije bio problem s poslom.

Za vrijeme faksa planirala otići van

"Po meni je imao vrhunsku početničku plaću i bio je zadovoljan. Međutim ja sam dva mjeseca nakon diplome počela raditi za 1600 kuna. I sad mogu početi moje žalopojke. Prvi izazov je bio pristati na takav posao. Moje ostale kolegice i kolege (koliko sam ja upoznata) su radili normalno ili su se odlučili za doktorate uglavnom isto izvan RH. Ja o tome, iako sam imala mogućnosti, iskreno nisam niti razmišljala, jer smatram da takvu titulu čovjek može najbolje obraniti uz iskustvo.

Možda sam u krivu, ali eto zato sam radila za 1600 kuna. Dakle, bio je veliki izazov izgovoriti uopće da želim raditi za toliko, tim više jer je moja okolina, netom kolege, kategorički odbijala takve poslove s negativnim komentarima, tipa neću se spuštati na tu razinu. Ponekad se čovjek pita što onda nije uredu sa mnom kad sam ja na to, ajmo reći, bila spremna. Možda i nisam bila toliko spremna koliko sam htjela raditi", započela je priču Ana-Marija.

Kako se motivirati i odlaziti na posao za malu plaću

Kako sama kaže željezo se kuje dok je vruće pa je tako i ona htjela početi raditi odmah po završetku fakulteta. Drugo je, dodaje, bilo kako se motivirati odlaziti na posao svaki dan i bježati od kontrolora i konduktera (jer tada prijevoz još nije bio uključen u tih 1600 kuna).

Naprosto tada, kaže, počinješ osjećati da tvoja diploma ipak i ne vrijedi toliko kao što si mislio da će vrijediti. Ali napominje, želja za radom i učenjem te ulaskom u poslovni svijet bila je nepobjediva i bez prevelikog oklijevanja i bezbroj pitanja prihvatila je i taj izazov. Premda je ponekad žalila (obično početkom mjeseca kad je trebalo platiti stanarinu i režije pošto su ona i dečko živjeli skupa) nije požalila.

"Iskustvo koje sam ondje stekla bila mi je druga plaća, a kasnije ulaznica za veća vrata. Prošlo je tako mojih godinu dana stručnog osposobljavanja i dobila sam priliku za posao u toj firmi, ali tek tada se počeo otvarati apetit. Odjednom je zaživjela ideja sa studija. Dečko I ja smo bez prevelikih priprema, ispitivanja I poznanstava otišli za Njemačku. On je odmah dobio posao u struci I prije nego smo otišli, a ja sam opet ostala kratkih rukava, no otišla sam s nadom da ću I ja nešto naći. Uz to razina znanja njemačkog jezika nije mi bila na nekoj zavidnoj razini pa sam imala plan iskoristiti vrijeme za učenje", rekla je Ana-Marija.

Jednostavna procedura za posao

Procedura za posao tekla je jednostavno. Na internetskoj stranici našli bi oglas za posao I poslali prijavu. Nakon nekog vremena ili bi dobili odbijenicu ili poziv za telefonski intervju, nakon kojeg bi uslijedio poziv za osobnim upoznavanjem. Nekoliko puta su oboje dobili odbijenicu, a na kraju je njezin dečko uspio dobiti i ugovor za posao.

"Normalno je da te na razgovoru pitaju koliku si plaću imao u Hrvatskoj, a ja ne moram ni govoriti da sam odbijala dati odgovor na to pitanje. No, po dolasku u Njemačku krenula sam na integracijski tečaj kojeg je sufinancirao Bundesland Baden-Württemberg i paralelno bi tu i tamo poslala životopis za posao ili eventualno praksu (opet mi je bilo bitno samo da počnem raditi) dok jednom doslovno preko noći nisam i ja dobila posao voditelja projekta u Boschu u Stuttgartu, što je bio definitivno ogroman korak za mene malu", kaže Ana-Marija.

Trenutno ondje vodim projekt izgradnje postrojenja za površinsku obradu injektorski elemenata kod diesel motora. Kad je ušla u tako veliki sustav osjećala se kaže, kao Alisa u Zemlji čudesa.

Ostvarila joj se želja

"Bio je to uistinu veliki korak za mene i tek nakon 4 mjeseca mogu reći da sam se naviknula na sve oko sebe. Ljude, način rada, opseg, jezik i naravno po mom mišljenju sasvim drugačiji mentalitet", kaže ona.

Nakon 4 mjeseca rada u Boschu dobila je novu ponudu za posao i to od tvrtke za koju je već ranije rekla da joj je cilj. Premda manja od Boscha i za većinu nepoznata, za nju je veli, ta tvrtka bila samo želja s malom mogućnosti da će se ostvariti.

"Ovdje zapravo snovi i sve svjetski poznate firme postaju opipljive i postoje šanse da postanete dio njih. Radnu dozvolu kao diplomirani strojari nisu ni trebali. Prijavili smo samo prebivalište u Njemačkoj i to je to. Međutim neki drugi obrazovni stupnjevi zahtijevaju i radnu dozvolu", rekla je Ana-Marija.

Što se tiče samog dolaska ondje, dodaje kako joj je sve bilo novo, naravno od zemlje, jezika. Stigla je kaže iz okoline u kojoj je imala osjećaj da sve zna I da svi nju znaju I tad je u Njemačku stigla na status "Ausländera".

"No dobro nisam sama, imam uz sebe dečka pa ta pomisao da sam "Ausländer" brzo prođe, ali ostajem svjesna da bi bilo mnogo teže da sam sama I zato svaka čast onima koji su se odlučili na tako nešto. Dakle nismo znali gotovo ništa, kakva je procedura, što se mora, što se ne mora, no službeni činovnici su ovdje uistinu uvijek voljni pomoći, a i u većini slučajeva se sve da riješiti putem interneta tako da nema stajanja u redovima, šaltanja s jednog šaltera na drugi", objašnjava ona.

Što se tiče njemačkog mentaliteta kaže da svatko ima svoje iskustvo. Ona do sad nije imala loših iskustva i svugdje je veli, naišla na ljubaznost i pomoć, bez ustručavanja govori da je iz Hrvatske.

U Njemačkoj se sve preračunava u novac, ali...

"Uostalom još nisam upoznala "Švabu" koji nije bio na hrvatskoj obali i koji kako oni kažu znaju svaku fleku na njoj. Na žalost uz komentare da je skupo pa se radije odluče na ljetovanje u kamp prikolicama ili na nekim drugim destinacijama. U Njemačkoj definitivno postoje tabu teme, jedna od njih je nacionalnost i 2. Svjetski rat. No, svaka nacija ih ima zar ne? Ako je Nijemac u pravu ili misli da je u pravu, posebice u prometu, neće se npr. susprezati dati gasa ili ga se neće tako lako zaustaviti u naumu. Kad se radi, onda se radi 160 %, ako kojim slučajem taj postotak padne na 120 % već počnu brige i pitanja što je krivo.

U Njemačkoj je kaže uobičajeno da ljudi imaju dvojno prebivalište, jedno kroz tjedan zbog posla, a jedno za vikend s obitelji. Automobil je tvrdi, definitivno član obitelji, a svojoj djeci pruže gotovo sve.

Ističe kako je za pješake nepisano pravilo da nema prelaska preko ceste na crveno ako je prazna cesta, u prisustvu djece, jer im to daje loš primjer. Ekološki su osviješteni. Broje gotovo svaki cent, vrlo su štedljivi i onda kupe auto u gotovini (a tu se ne voze jeftini auti).

Gotovo svaku radnju ili vrijeme kaže, preračunavaju u novac, pa tako između tehničke i olovke biraju olovku, kemijske skupe ili jeftinije, jeftinije naravno…ali bitno da je njemački proizvođač. I jako bitno, dodaje ona, gotovo uvijek će radije kupiti njemački skuplji proizvod.

Nijemci kupuju samo domaće

"Ono što nisam mogla izbjeći je da malo bolje promotrim njemačkog "seljaka" odnosno gospodu. Jest da mjerica njemačkih jagoda košta 5,6 eura, španjolskih duplo jeftinije, ali njemačke će se kupiti, a zato će ratar koji je uzgojio tu jagodu moći živjeti od svog rada, a ne preživljavati. Novac se cijelo vrijeme okreće. Radnik, a ne država, podržava "seljaka".I iako tako iz moje perspektive izgleda sve mnogo bolje nego u Hrvatskoj, oni i nisu toliko zadovoljni. Vječito nalaze propuste, mane, kritiziraju i informiraju se", opisala nam je Ana-Marija Nijemce.

Dodaje kako je njemačka plaća i do nekoliko puta veća nego ona u Hrvatskoj, ali da se ondje ne pita koliko i dokad se radi. Na radnome mjestu se, kaže, nema vremena za privatne mailove, tipkanje po mobitelu, odlaske na kave. Kad se radi, onda je to uistinu 100 % jer se moraju poštivati rokovi pa se radi svim mogućim kapacitetima kako bi se ispoštovao termin.

Hrvati, Srbi i Bosanci u Njemačkoj svi isti narod

"Navodno je poprilično teško naći stan za najam ( dečko i ja nismo imali takvo iskustvo) pošto ima malo stanova, a puno onih koji traže stan. Cijene najma variraju od mjesta do mjesta, a navodno u Stuttgartu ( ne znam koja kvadratura) najam košta i do 2000 €, dok u rubnim dijelovima do 500, 600 € (bez režija) , a sve naravno ovisi o kvadraturi. Uobičajeno je da je stan nenamješten s ugrađenom kuhinjom", kaže ona.

Dodaje kako su Hrvati, Srbi i Bosanci u Njemačkoj svi isti narod.

"Ne priča se hrvatski jezik, a za neke smo još uvijek Jugoslaveni. Na prijavama za posao nudi se hrvatsko-srpski jezik, a po pričama smo jaka zajednica (što god to značilo). Na pitanje želim li se i hoću li se vratiti ikada u Hrvatsku moj iskreni odgovor je da. I iskreno se nadam da ću do tad moći upoznati novu Hrvatsku u kojoj su njezini kapaciteti iskorišteni, a investicije uspješne. Žao mi je što sliježem ramenima kad me netko pita koja velika tvrtka u Hrvatskoj ima svoj pogon", završila je priču Ana-Marija.