54.226.172.30 US
 

Ivo Josipović: Udri brigu na demagogiju

Piše: Goran Vojković
nedjelja, 4.1.2015. 21:34
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: josipovic.hr

"Demokracija je proces koji nam jamči da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo."
George Bernard Shaw


U PREDIZBORNOJ kampanji dozvoljeno je barem dijelom nuditi stvari koje se neće kasnije u potpunosti odraditi, pa i dijelom kititi se tuđim perjem. No, kada se krene u onu stranu realnog, kada se krene u obećavanje svega i svačega, što se ne može ispuniti i što bi čak i bilo kontraproduktivno ispunjati – onda se cijela kampanja svodi na farsu i glasači se tjeraju od izlaska na nedjelje izbore. Jednostavno, ne ostavlja im se alternativa.

Jasno je da u izbornom stožeru kandidata prof. dr. sc. Ive Josipovića vlada panika – Josipović jest dobio koji postotak više nego Kolinda Grabar Kitarović, ali u drugom krugu glasovi koji su išli Milanu Kujundžiću, gotovo u potpunosti idu Kolindi. Ostaju dakle glasovi Ivana Vilibora Sinčića – iako Sinčić nije dao preporuku svojim glasačima za koga da glasuju, a iz njegovih redova dolazi i poziv glasačima da ponište listić – jasno je da će se neki od njih, posebno oni koji su glasali protestno, izići na izbore i dati podršku jednome od postojećih kandidata. Ivo ili Kolinda?

Iracionalna obećanja

I tako u borbi za glasove Ivana Vilibora Sinčića, Ivo Josipović, profesor kaznenog procesnog prava s našeg elitnog Pravnog fakulteta u Zagrebu na svoj Fejs stavlja naslovnu sliku: "Zaokruži 1. da se dužniku ne oduzima jedini stan u kojem živi."

Što bi to značilo, kolega Josipoviću? Znači li to:

a) Da ukidamo institut hipoteke, tj. ako netko uzme stambeni kredit i kao zalog upiše upravo taj stan ili kuću koji kupuje, da se hipoteka ne može aktivirati ako nositelj kredita ili njegova obitelj u njoj žive? To znači da takva hipoteka nema pravnog smisla – jer smisao je upravo u tome da se vjerovnik može naplatiti u sudskom postupku prodaje nekretnine. Kod hipotekarnih kredita - sigurnost vraćanja kredita nije primarno u dužnikovu bonitetu već u vrijednosti nekretnine. To znači, da ako ozakonimo praksu da nema oduzimanja jedinog stana – onda oni koji nemaju za ponuditi nešto drugo u zalog (recimo vikendicu ili kakav dodatni stan), neće nikada dobiti stambeni kredit i osuđeni su na podstanarstvo pod hrvatskim uvjetima. Osim možda ako osobno spadaju u potencijalno bonitetne – recimo rade u državnoj službi. Time se, unatoč dobrim željama – u biti povećavaju socijalne razlike, tko ima nekretnine, taj će moći dignuti kredit za još par, tko nema, kod ovog prvog će biti podstanar. I naravno – ovo pitanje uopće nije u domeni predsjednika.

b) Da li to znači da nikako i ni u kojim uvjetima ne može na dražbu doći stan onoga tko namjerno po 10 godina izbjegava plaćanja alimentacije? Neki čak i da bi im to bolje išlo namjerno traže posao na crno, neki smanjuju plaću na minimalac i ostalo "na ruke", a onima koji su sami poslodavci te stvari idu i lakše (sve se vodi na firmu), pa imamo stančiće od 100 kvadrata, unutra sve luksuzno namješteno, 3D TV od 119 cm, ispred službeni auto od 300.000 kuna, a nema se za alimentaciju od 1500 kuna? Hoćemo takve štititi?

c) Ako netko uzrokuje prometnu nesreću pijan u neregistranom automobilu, i pri tome one u drugom automobilu učini invalidima, hoćemo li mu ostaviti jadnome "jedini stan u kojem živi", umjesto da oštećeni dobiju primjerenu naknadu štete, a ovog tko šljivi?


Teška su vremena, ljudi upadaju u probleme iz različitih razloga – no većina tih problema je uzrokovana nedostatkom posla. Naravno da treba razmišljati o počeku otplate kredita ljudima koji su upali u probleme i pokušati ih dogovoriti s bankama – ali nisu svi upali u probleme radi kredita. Prva pogreška. Govorimo prvo o radnim mjestima, da ljudi dođu u priliku pošteno vratiti kredit i dugove!
Ovako imamo populističku frazu koja nikako i ni u kojem slučaju ne pristaje ozbiljnom kandidatu. Jednostavno – ne može je ispuniti.

Zašto šutimo o naknadama odvjetnika i javnih bilježnika u malim postupcima?

Ono što bi svakako trebalo zaustaviti, a o tome je na Indexu pisao sudac Mislav Kolakušić su prodaje nekretnina radi sitnih dugovanja. I ono što bi svakako trebalo napraviti – sniziti naknade koje idu uz ovršne postupke za sitne iznose dugovanja – pa dug od 200 kuna naglo naraste na 1000. No, naravno time se dira u odvjetničke i još više javnobilježničke lobije, a kolega Josipović se valjda u to ne želi petljati.

Ukratko, da je rekao: "Nema pravde u tome da račun od 200 kuna u godinu dana naraste na ovrhu od 1000 kuna i raditi ću na tome da se to promijeni!" – svaka čast, to bi bio dobar prijedlog budućeg predsjednika. Ali, ovakva populistička priča to nije. Samo se daje pogrešna i lažna nada onima koji jesu u problemima, da će se isti nekako riješiti. Ovršni postupak, kada govorimo o neplaćenim računima je obična špranca koju može s malo vježbe raditi SSS službenik. To da on košta više od samog računa – jednostavno nije pravda na koju se predsjednik i potencijalni budući predsjednik poziva.

Zašto o tome šuti?

Švicarski franak i Europska unija

U lovu na birače drugog kruga Ivo Josipović se hvata i udruge Franak i piše im pismo.

Lijepo je što je predsjednik o ovome nešto rekao – ali mogao je govoriti i prije. Jest i da na dužnicima u "švicarcima" dio odgovornosti, jer bilo je prilično tekstova pa i izjava dužnosnika HNB-a da se ne uzimaju dugoročni krediti u CHF. Međutim, ono što je dijelom "spasilo" dužnike u CHF i ono što je dovelo do sudske presude kojim se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope jest primjena propisa o zaštiti potrošača. Pitanje zaštite potrošača je iznimno važno u Europskoj uniji, nalazi se i u jednom od ključnih dokumenata EU, Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, pa smo zato prvi Zakon o zaštiti potrošača donijeli 2003., taman kada smo počeli postupak pridruživanja, a drugi, bitno opsežniji 2007. (usput, imamo odnedavno i treći). Posebno je Zakon iz 2007. bio važan za ove kredite – ali on s Ivom Josipovićem nema ništa. Da budemo pošteni, tada je predsjednik bio Mesić, a premijer Sanader.

Zakon o zaštiti potrošača je donesen samo zato što se moralo radi EU, Ne mislite valjda da bi se naši zastupnici sami sjetili 2007. donijeti zakončinu od 155 članaka koja nas pojedince, građane, štiti od trgovačkih lanaca, banaka i sličnih? Ne treba se kititi tuđim perjem, pa ni kada je to perje EU birokrata. Ukratko – bravo EU, zaštita potrošača je super, ali nema tu ništa s Josipovićem.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Oprost dugova

Također, navodi predsjednički kandidat Ivo Josipović kako je posebno sretan što će "će u siječnju krenuti djelomičan oprost dugova za najugroženije, što je rezultat jedne od 20 mjera" (koje je on predložio prije godinu dana Vladi Republike Hrvatske).

Ukratko, koliko se saznaje iz medija, u pitanju su osobe kojima dug nije veći od 10.000 kuna pojedinom vjerovniku, a u blokadi su dulje od 365 dana, duguju 108 milijuna kuna teleoperatorima, 69 milijuna kuna financijskim institucijama te 32 milijuna kuna državnim i lokalnim poduzećima i institucijama.

Da, predsjednik ima pravo na ovakvu inicijativu. Da, imamo vjerujem i društveni konsenzus da nikoga ne treba po ovoj zimi ostaviti bez struje, bez grijanja, a niti da treba provoditi ovrhe nad nekretninama za dugove do 10.000 kuna. Međutim, pogledajte strukturu duga! Triput se više duguje teleoperaterima nego za komunalije! Kako se ni u ovom sustavu nakaradno velikih odvjetničkih i javnobilježničkih naknada za male račune za fiksni telefon ne može natući više od recimo 2000 kuna duga (jednostavno ga nakon 2-3 mjeseca isključe), ovo su vrlo moguće dugovi za dvogodišnje mobitel usluge uz koje se dobivaju premium telefoni.

Pogledajmo prvo što znači "oprost duga" – dakle kako je roba ili usluga već dana, to znači da netko tu robu ili uslugu treba platiti, pa neće ni komunalci, a posebno telekomi u minus – dogoditi će se ono što se dogodilo kada su digli poreze telekomima – nije više bon 50, već 55 kuna. Naravno da telekomi imaju projekciju dobiti i gubitak će prebaciti na potrošača. To znači da svaki "oprost duga" netko plaća – plaćaju ga oni koji redovno plaćaju robe i usluge. I ako imamo, kako je navedeno, nekakav konsenzus da svatko ima za struju, grijanje, vodu – da li taj konsenzus uključuje da nekome plaćamo njegove premium telefone?

U ovoj državi ima masu ljudi koji imaju mirovinu od 2000 kuna ili plaću od 3500. I svaku kunu triput premeću prije nego što je potroše te kao čarobnjaci žive od prvog do prvog – da li oni skupljim uslugama trebaju plaćati onima koji su lakomisleno uzimali mobilne pakete od 400 kuna?
Tako da otpis dugova spada u jedne od predsjedničkih inicijativa, koju je Vlada prihvatila kao finu predizbornu mjeru. Ali sve to – o trošku onih koji plaćaju. I trebala bi politika napokon prestati koristiti te eufemizme, već pošteno reći: "Odlučili smo da oni koji plaćaju komunalnije plate i onima koji ne plaćaju!" Ili: "Vi sa jeftikaner mobitelima platite ljudima premiume!"

Pa će sami građani odlučiti koja mjera je socijalna, a koja socijalna patetika i kupovina glasova. Dok govorimo o otpisu dugova za mobitele – vaš autor smatra da se radim o ovom drugom – kupovini glasova. Mobitel danas jest nužda, ali kupi se novi za 300-500 kn, bon za 50-100, tko nema. Tko ima – kupi što hoćeš, ali i sam plati po ugovoru.

Otpis dugova je, zaključno, nešto što plaćamo mi građani, pa nije primjereno da se i predsjednik i Vlada time razmeću. Od njihovih plaća će se postotno uzeti najmanje. Postotno će taj otpis dugova najviše platiti onaj tko ima 2000 kn mjesečno i kao čudotvorac plaća račune na vrijeme. Njemu treba zahvaliti.

Pričanje bajki

Dakle, imamo izbor: Ivo Josipović ili Kolinda Grabar Kitarović. Jedno od njih dvoje će postati državni poglavar. I dok nas zagovornici Kolinde Grabar Kitarović plaše onim najcrnjim govorom mržnje iz 90-tih, šovinizmom i vraćanjem na stare podjele (i to u tolikoj mjeri da se njihova kandidatkinja mora opravdavati), Ivo Josipović je krenuo putem demagoškog obećavanja onoga što ne može ispuniti.

Od osobe koja će sutra biti vrhovni zapovjednik oružanih snaga i od koje očekujemo da ako dođe da opasnosti za Domovinu prvi kaže: "Mač iz toka, braćo, nek dušman zna kako mremo mi!" ne očekujemo da obećava ono što ne može ispuniti, da obećava ono što se objektivno ne može napraviti ili u konačnici povećava socijalne razlike i da se kiti tuđim perjem. Kriza jest, teška vremena jesu – ali niti jedan uistinu uspješan državni poglavar, ni Churchill, ni Kennedy, pa čak ni eto Tuđman ni Tito nisu u takvim vremenima narodu pričali bajkice. Optimizam da, ali bajkice o lakom putu – ne.

Ova zadnja kampanja pokazala je da se Ivo Josipović previše bavi glasovima, a premalo onim što zaista kao državni poglavar može dati – sigurnost i stabilnost. U doba kada je mogao poentirati na iznimno glupim (da ne kažem opasnim izjavama) simpatizera i aktivista svoje protukandidatkinje, pa i na njenim općim tezama u kampanji, Josipović je krenuo u populističku kampanju koja ozbiljnom kandidatu ne dolikuje i time u biti dodatno ugrozio svoj položaj. Posebno, kandidat za predsjednika Republike, koji mora preuzeti kormilo države u najtežim trenucima ratne ili kakve druge kataklizme – ne smije nikako pokazati elemente panike u svom djelovanju.

A danas ih je upravo pokazao.

I što na kraju reći? Mogu vam jedino preporučiti izvrstan materijal Europske komisije sa savjetima ako selite u inozemstvo s obitelji.

Kupite obitelj sa sobom i spašavaj se tko može. Nemojte za 2-3 godine o tome da vas nitko nije upozorio.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije