Josip Kregar: Pravo javnosti je reći (1)
"Zato ne mogu i neću ništa opovrći jer je štetno i opasno
raditi protiv svoje savjesti. Ja ne mogu drukčije.
Evo tu sam. Bog neka mi pomogne. Amen!
"Ako sam zlo govorio daj mi dokaz o zlu"-
M. Luther, Sabor u Wormsu,1521
U političkom društvu govoriti istinu znači slobodno reći ono što čovjek misli. Onaj tko ne može reći što misli iz straha od kazne ne može biti slobodan čovjek. Biti u krivu nije u slobodnom društvu ni sramota niti grijeh. U demokratskom društvu uvijek je netko u pravu a drugi u krivu.
Kada sve ovo ne bi prihvatili, morali bi se složiti o tome da postoji neki viši autoritet koji zna istinu jaču i veću od naše. Zamislimo državu u kojoj bi postojali strogi zakoni koji dozvoljavaju ljudima da govore samo istinu i brane svaku neistinu. To bi bila država šutnje i država mutavaca, jer tko bi mogao ocijeniti što je istina? Tko bi mogao reći koliko istine ima i u sasvim jasnim stavovima kakav je dan, oblačan ili tmuran? Kakva je demokracija u kojoj se ne može reći svoje mišljenje? "Jer vladavina koja ide za tim da vodi ljude samo pomoću straha više će suzbijati njihove poroke nego što će poticati njihove sposobnosti" (Spinoza, Politički traktat)
Pitanje slobode izražavanja je pitanje političke demokracije i pravno pitanje. Zato će ovaj tekst imati tri djela. Prvo, zašto je važna sloboda izražavanja. U tom dijelu želim ponoviti što je smisao i opravdanje za slobodu izražavanja.
Drugo, što je pravni standard slobode izražavanja, jer konačno radi se o ljudskom pravu i pravnom pitanju. U tom dijelu objasniti ću što uključuje pravo izražavanja, i odmah najavljujem, ono kao bitni dio prihvaća slobodu da se kritika uputi i jakim riječima, te obvezu države da svojim zakonima poštuje standarde ljudskih prava.
Treće, koja prava i obveze uključuje pojam slobode izražavanja, prava javnosti reći što misli. U ovom dijelu iznositi ćemo stavove Suda za ljudska prava.
1. Sloboda izražavanja
Ljudi smiju i trebaju slobodno oblikovati svoje mišljenje i bez ustručavanja braniti svoj stav. Demokracija ne može postojati bez tolerancije i razlika u mišljenju, prava biti u krivu i slobode biti u manjini. Sva naša vjera u ove vrijednosti ne vrijedi ništa ako se ne odnosi i na medije. Kakva je demokracija i kakva je vlast ako nema slobode medija?
Vlast se bez kritike i javnog postavljanja pitanja odgovornosti kvari i degenerira na bezdušne tehničare vladanja, gubi legitimnost i povjerenje, građani vlast ne prihvaćaju dobrovoljno i slobodnom vjerom već radi prisile, oportunističke navike ili straha. Bez slobodnih medija nema demokracije, nema izbora, nema odgovorne vlasti, nema ispravljanja pogrešaka.
Uloga medija ne sastoji se u stvaranju slučajeva i afera ili razotkrivanja nesavjesnih postupaka. Zadatak je veći: omogućiti javnosti da bude upoznata s poslovima javne vlasti, braniti slobodu mišljenja i izražavanja, poticati vrijednosti tolerancije i pluralizma, stalno i neprekidno održavati interes čitatelja i gledatelja za javne poslove, promicati etičnost i odgovornost. Može se reći da je to idealizam, ali je zapravo minimalan zahtjev prema svakom tko obnaša javnu dužnost i za koga ta načela trebaju vrijediti više od prijetnji progonom i sankcijama.
Korištenje medija u slobodnoj demokraciji nije bez rizika. Nedokazane optužbe, nedokazive prijevare i podmićivanje, teške i uvredljive riječi, javno ponižavanje osumljičenih koji ne mogu dokazati svoju nevinost, stvaraju osjećaj nemoći pojedinca pred medijima. Kada se međutim radi o javnim osobama i javnim poslovima, takav rizik je privid. Sve u javnim poslovima (što nije opravdano tajno, radi, na primjer, zaštite nacionalne sigurnosti) nužno je javno, otvoreno i svima dostupno. Javnost ima pravo znati. Mediji imaju pravo istražiti i pisati. Najbolja obrana od nepravednih optužbi je puna javnost odlučivanja i poslovanja. Obrana od teških riječi je izbjegavanje laži i licemjerja te poštenje u obavljanju javnih dužnosti. Obrana od nedokazivih optužbi je stvaranje dojma i atmosfere, postupaka i prakse koji ne ostavljaju mjesta i ne daju razloga za sumnje.
U obavljanju javnih poslova ne radi se o sukobu dva jednaka prava. Nije na jednoj strani pravo na znanje i stav o javnim poslovima (sloboda izražavanja) a na drugoj, suprotnoj strani pravo na privatnost i mir u obavljanju dužnosti. Prihvaćanje javne dužnosti ne znači samo uživanje u slavi i javnim priznanjima nego i trpljenje interesa javnosti u svomu što je, stvarno ili potencijalno, od interesa za pravilno obavljanje dužnosti.
Obavljanje javne dužnosti znači i preuzimanje obveze da se javnost izvijesti – pravodobno, potpuno na odgovarajući i pristupačan način – o tome kako se dužnost vrši. To je moguće samo uz odricanje prava na diskreciju, tajnost vršenja dužnosti i poslova a područje privatnog zaštićeno je više mjerom dobrog ukusa no pravom.
Vjerujemo da dobra vlast cijeni iskrenost i istinitost svojih kritičara. Vjerujemo da sloboda mišljenja i raspravljanja nije samo deklaracija već sastavni dio zdravog političkog društva. Vjerujemo da je dobra vlast odgovorna vlast.
Bit slobode reći svoje mišljenje, prenijeti ga drugima, izražen je u standardima ljudskih prava.
(nastavak slijedi...)
Josip Kregar
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati