Komentar Dragana Antulova: Francuska glad za promjenama
IAKO OSTAJE još četrnaest dana prije nego što se vidi tko će postati sljedeći stanar Elizejske palače, teško se oteti dojmu kako jučerašnji francuski predsjednički izbori, odnosno njihov prvi krug, predstavljaju epohalni događaj, odnosno promjenu koja bi se mogla čak nazvati i "revolucionarnom".
U prilog tome ide i neočekivano visoki odziv birača. 85 % Francuza s pravom glasa koji su se jučer prošetali do birališta je brojka o kojima se u mnogim zemljama svijeta, uključujući i Hrvatsku, može samo sanjati. Takve brojke također obično predstavljaju noćnu moru za sve one koji se smatraju dijelovima političkog establishmenta ili zagovornicima status quoa, s obzirom da su široke rijeke birača u pravilu izraz duboko zatomljenog nezadovoljstva i želje za promjenom.
A ako postoji neka stvar koja karakterizira Petu republiku, pogotovo u posljednjih nekoliko desetljeća, onda je to sklonost njenih birača za promjenama. Ona se, između ostalog, ogleda i u činjenici da od 1981. godine, kada su na vlast došao socijalistički predsjednik François Mitterand, niti jedna vlada – bilo lijeva ili desna – nije uspjela dvaput uzastopce osigurati parlamentarnu većinu.
Tako učestalim smjenama vlada je snažan kontrast davala stabilnost, ili bolje rečeno, ukorijenjenost stanara Elizejske palače. Tako su dva mandata socijalista Mitteranda slijedila dva duga mandata konzervativca Jacquesa Chiraca, a s njima i česti slučajevi kohabitacije – odnosno situacije u kojima su ideološki suprotstavljeni predsjednik i premijer morali zajednički upravljati državom, a cijena takvih kompromisa se u pravilu plaćala odustajanjem od važnih društvenih i ekonomskih reformi.
Zbog svega toga su francuski građani počeli osjećati sve veće otuđenje od svog političkog establishmenta, koji je ostao zarobljen u prošlosti i imao sve manje dodirnih točaka sa stvarnim problemima i izazovima budućnosti. To je pogotovo došlo do izražaja prilikom prethodnih predsjedničkih izbora, kada se godinama akumulirana frustracija odrazila kroz šokantni glas za Le Pena kao oličenje svega što francuski politički establishment nije.
Način na koji su Francuzi tada izrazili svoju želju za promjenama je, međutim, tada samo cementirao status quo u obličju Jacquesa Chiraca – slabog, kompromitiranog predsjednika koji je sve više sličio na dinosaura, ali koji je nakon tadašnjeg šoka većini birača bio manje zlo od Le Pena. To nije značilo da će se u Francuskoj prestati tražiti promjene, pa je taj zanos pronašao svoj izraz kako u torpediranju Europskog ustava na referendumu, tako i u pobuni imigranata u predgrađima.
Čini se da će nakon jučerašnjeg prvog kruga izbora francuska glad za promjenama ipak biti utažena jer oboje kandidata koji su prošli u drugi krug, svaki na svoj način, predstavljaju radikalan raskid s prošlošću.
Svjetski mediji su u tome daleko više pažnje dali Segolene Royal, kandidatkinji Socijalističke stranke koja kao žena, i to telegenična žena, predstavlja suštu suprotnost starim i fizički neatraktivnim muškarcima koji su desetljećima dominirali francuskom politikom. Činjenica da je rodila četvoro djece, a da se prije toga nije udostojila udati također se tumači kao raskid s francuskom prošlošću, odnosno kršenjem nepisanih pravila francuske politike.
Nicolas Sarkozy, bivši ministar unutarnjih poslova, također predstavlja raskid s prošlošću ne samo zbog toga, što za razliku od svojih prethodnika i kolega, nema dlake na jeziku, nego i zbog zalaganja za uvođenje neoliberalnih ekonomskih reformi, odnosno "tačerističke" revolucije koja je Francusku prethodnih desetljeća uglavnom zaobišla. Sarkozy je također poznat kao zagovornik samostalnije francuske politike, pogotovo u odnosu na EU, zbog čega predstavlja raskid s dosadašnjom tradicionalnom francuskom politikom koja za eurointegracije nije vidjela nikakve alternative.
Oba kandidata predstavljaju raskid s prošlošću ne samo u okviru Francuske, nego stranaka iz kojih su potekli. Royal je tako sebe projicirala kao "novu snagu" francuske Socijalističke stranke, te prije kandidature vodila žestoku borbu s njenim čelnicima – "slonovima" koji je ne mogu smisliti ne samo zbog toga što je nekonvencionalna žena, nego i zbog toga što kao svoj uzor uzima Tonyja Blaira i njegov "Treći put", nešto od čega svaki francuski ljevičar bježi kao vrag od tamjana.
Sarkozy je, pak, posljednje godine prije kandidaturu morao voditi žestoku borbu sa stranačkim drugom Chiracom i cijelom nizom podmetanja koja su za svrhu imala njegovu kompromitaciju, odnosno kandidaturu premijera i Chiracovog miljenika Dominiquea De Villepina.
Strah od promjena se isto tako odrazio i kroz iznenađujući uspjeh blagoglagoljivog Françoisa Bayroua, koji je sebe predstavio ne toliko kao oličenje blagosti i umjerenosti političkog centra, koliko kontinuiteta s postojećim francuskim sustavom kojoj prijete Sarkozyjev neo-tačerizam i Royalino salonsko ljevičarenje.
Konačno, i sama Royal je veliki dio svoje kampanje usmjerila protiv ekonomskih reformi za koje se zalaže Sarkozy, odnosno plašenju birača njegovim odmakom od sporazumaške i blage retorike njegovih prethodnika.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će se u sljedeća dva tjedna ove francuske suprotnosti odraziti na kampanju i njene rezultate. Sarkozy je trenutno u prednosti, ne samo zbog onoga što mu govore ankete i zbog kvalitetnijeg nastupa u kampanji, nego i zbog dosljednosti. Royal, koja istovremeno sebe nastoji predstaviti kao simbol promjene i očuvanja socio-ekonomskog status quoa, će se morati poprilično potruditi ukoliko želi biti išta više od francuske Jadranke Kosor.
Dragan Antulov
Ostale komentare Indexova novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu www.draganantulov.bloger.hr
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati