54.162.154.91 US
 

Komentar Dragana Antulova: Izgubljena EUforija

Piše:
nedjelja, 25.3.2007. 15:18
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

MA KOLIKO neki komentatori i kod nas i u svijetu nastojali javnost uvjeriti u suprotno, proslava 50. obljetnice Rimskih ugovora, temeljem kojih je stvorena Europska ekonomska zajednica, odnosno preteča današnje Europske Unije, se teško može usporediti s nekim drugim proslavama 50. obljetnica.

Razlozi za to se mogu naći i u samom karakteru Europske Unije, odnosno činjenici da su sva njena dostignuća u posljednjih pola stoljeća obično vezana uz prilično prozaične oblasti kao što su ekonomija i životni standard. Uz tu instituciju se ne vezuju neki epohalni događaji koji sudionike ispunjavaju ponosom, odnosno daju poticaj za mahanje zastavama.

Međutim, pravi razlog zbog kojih danas nema neke naročite euforije oko projekta kojeg su u Rimu prije pola stoljeća započeli šestorica tadašnjih zapadnoeuropskih državnika jest u nepobitnoj činjenici što se on danas nalazi u ozbiljnoj krizi, odnosno da je njegova budućnost daleko neizvjesnija nego što je to, na primjer, bio slučaj prije deset ili možda čak pet godina.

Možda se to najbolje vidi u činjenici kako početkom ove godine nije bilo nekog pretjeranog slavlja niti euforije kada su se u okrilje Unije primale Bugarska i Rumunjska. Tri godine ranije, kada se Unija proširila na deset novih članica, to nije bio slučaj, pa se na sva zvona govorila o epohalnom događaju kojim su jednom zasvagda izbrisane nekadašnje hladnoratovske podjele, a s njima i posljednja prepreka konačnom europskom ujedinjenju.

Izbijanje Europske Unije na Crno more, pak, nije dočekano s pretjeranim oduševljenjem, te se stječe dojam da su europski državnici taj proces shvatili prije kao protokolarnu formalnost, odnosno nužan korak prema nastavku proširenja i integracija, nego kao neki naročito veliki dobitak za njihov blok. Taj nedostatak oduševljenja je još primjetniji u samoj Hrvatskoj, jer je ulazak Bugarske i Rumunjske u EU većina građana – ma koliko politički establishment nastojao to ignorirati – shvatio kao nacionalno poniženje. Europska Unija, koja se desetljećima hrvatskoj javnosti nameće kao oličenje svega što je pozitivno u kapitalizmu i zapadnoj civilizaciji, je tako umjesto "svoje" Hrvatske prednost dala "tuđem" "komunističkom" pravoslavnom Istoku.

Gunđanje iz Hrvatske – koje tek treba dobiti na snazi kada na dnevnom redu bude ulazak ne samo Turske, nego i Srbije i Kosova – je samo odraz sličnih i mnogo glasnijih gunđanja u državama Unije, pogotovo onima koje su u njoj od početka te čije se biračko tijelo više ne sjeća vremena kada te organizacije bilo, odnosno poratnih okolnosti koje su potakle njeno stvaranje. Postavlja se pitanje dokle bi se Europska Unija trebala prostirati, koje bi države trebala sadržavati jest neposredno vezano uz pitanje što je zapravo Europska Unija, koja je njena svrha, što ona treba biti i – možda najvažnije – u što je eurokrati iz Bruxeellesa i državnici danas okupljeni u Berlinu nastoje pretvoriti.

Sve donedavno se takva pitanja uopće nisu postavljala. Europska Unija je bila projekt koji se nakon krvoprolića u 20. stoljeću i desetljeća hladnoratovske podjele shvaćao sam po sebi, odnosno čije su prednosti u odnosu na eventualne mane bile tako očite da nikakve rasprave o njemu nije bilo. Odbacivala se ne samo pomisao na eventualne alternative toj organizaciji, nego i na način na koji bi bila ustrojena, odnosno trebala funkcionirati. Proširenje, ujedinjenje i integracija su postali sami sebi cilj, i nitko mu se nije smio suprotstaviti – sve do 2005. godine kada je propast Europskog ustava na referendumima na najspektakularniji mogući način pokazao da je ipak nešto trulo u budućoj državi Europskoj.

Francuski i nizozemski birači koji su Ustavu, a samim time i neupitnosti projekta EU, rekli "ne" su bili vođeni svojim – neki bi rekli, sebičnim – interesima, ali su ipak govorili i u ime mnogih drugih, ne samo u zemljama Unije. Oni su u Europskoj Uniji prepoznali ono što je zajedničko svim plemenitim idejama i projektima kroz povijest – potencijal da se pretvori u svoju suprotnost. U slučaju Unije to je sve manje govora o opipljivim i razumljivima koristima ekonomske integracije, a sve više inzistiranja na mnogo apstraktnijem političkom ujedinjenju, odnosno nastojanju da se bogatstvo ideja i kultura u Europi svede na što uži okvir nekakvih apstraktnih "europskih vrijednosti".

Tu je, dakako, i strah temeljen na neugodnim iskustvima prošlosti, koje iz kolektivnog sjećanja nisu izbrisala čak ni desetljeća života u blagostanju i demokraciji. Sve je više malih, običnih europskih ljudi koji se, gledajući što Europska Unija radi od nacionalnih država, pitaju kako će tek oni kao pojedinci proći u srazu sa sve moćnijim briselskim Levijatanom. Kao reakcija, ponekad i iracionalna, javlja se otpor prema Uniji, odnosno – u najboljem slučaju – nastojanje da se preko tog otpora običnim ljudima, toj apstraknoj "bazi" omogući da odlučuju u sudbini Unije, a to pravo oduzme europskoj "nomenklaturi".

Europska Unija, želi li osigurati svoju budućnost, mora sve više voditi računa o tim glasovima. Bahato odmahivanje rukom koje je bilo karakteristika dosadašnjeg pristupa europskog establishmenta prema tom problemu se više ne može priuštiti. Ukoliko se eurokrati i dalje budu pravili gluhi, ono što se danas slavi u Berlinu bi moglo doživjeti sudbinu nekih sličnih projekata u prošlosti, razbijenih u paramparčad čim se netko konačno usudio reći da je car gol.

Dragan Antulov
Foto: AFP

Ostale komentare Indexova novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenim blogu www.draganantulov.bloger.hr

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije