JUČER su ministri unutarnjih poslova Europske Unije donijeli odluku kojom se donosi sveeuropski zakon usmjeren protiv širenja rasne i etničke mržnje, te, između ostalog, predviđaju i kazne zatvora od najmanje godinu dana za "trivijalizaciju genocida". Od same odluke je daleko zanimljivija - a i za budućnost Europe možda i daleko važnija - činjenica da nije prošao njemački prijedlog da se u taj zakon iz njemačkog zakonodavstva prenesu odredbe kojim se predviđaju zatvorske kazne za poricanje Holokausta.

Mnogi će imati razloga da odahnu zbog te odluke, s obzirom da zakoni usmjereni protiv poricanja Holokausta - ma koliko izgledali opravdani sa stajališta nacističkih žrtava, njihovih potomaka i velikog antifašistički raspoložene javnosti - predstavljaju presedan koji bi se postupno mogao širiti na neke druge, s moralnog stanovništva ne tako kristalno jasne teme, te u budućnosti izazvao daleko više štete nego koristi.

Ministri koji su se suprotstavili, i na kraju porazili, prijedlog države koja trenutno predsjeda Europskom Unijom, najvjerojatnije su bili motivirani kako načelnim stavom o nužnosti očuvanja slobode izražavanja i mišljenja, tako i nekim daleko pragmatičnijim kriterijima. Naime, ukoliko bi se na europskoj razini uvela zabrana poricanja Holokausta, odnosno taj događaj se izričito spomenuo u europskom zakonodavstvu, sigurno je da bi mnoge vlade, stranke, pa i pokreti tražili da se stradanje europskih Židova za vrijeme drugog svjetskog rata ne tretira kao poseban slučaj, odnosno da se isti kriteriji primijene i za sva masovna krvoprolića u europskoj, pa čak ne samo europskoj povijesti.

Ukoliko bi netko to pokušao učiniti, vrlo brzo bi se ta plemeniti pothvat izrodio u ništa drugo nego izgovor za jeftino bacanje politikantskih parola, odnosno podgrijavanje šovinizma i iredentizma, s obzirom da o mnogim od tih žalosnih događaja ne postoji konsenzus o tome kada, gdje, kako i zašto su se dogodili, odnosno kakve su posljedice imali.

Kao primjer za to služi i pokušaj delegacija Poljske i bivših baltičkih republika Sovjetskog Saveza da na jučerašnjem sastanku uz odredbe o poricanju Holokausta "prikače" i zatvorske kazne za svakog onog tko bi se usudio poricati postojanje "staljinističkih zločina". Na što bi sličila striktna primjena takve zakonske odredbe u budućoj Europskoj Uniji možda najbolje pokazuje nedavna prekojadranska razmjena verbalne paljbe vezana uz slučaj fojbi.

Isto tako Francuska nije čak ni predložila da svoj kontroverzni zakon o zabrani poricanja armenskog genocida učini dijelom europskog prava, što se, dakako, tumači nastojanjem da se otklone bilo kakve prepreke budućem primanju Turske u Europsku Uniju. I dok bi tom odlukom možda bili zadovoljni Turci, s njome ne bi bili zadovoljni Armenci, koje bi frustrirala spoznaja da se jedan genocid smatra gorim od drugog. Iz toga bi također proizašao i zaključak da se u budućoj Europi različit tretman genocida i etnički/rasno motiviranih zločina sa sobom povlači i različit tretman etničkih i rasnih grupa, čime bi se na duži rok ruglu izvrgla sva ona plemenita načela jednakosti na kojima se treba temeljiti buduća europska zajednica naroda.

Europski ministri su stoga, svjesni rizika da buduća Unija počne sve više sličiti na ono što se nekada zvalo Jugoslavijom, ovoga puta postupili odgovorno i donijeli tekst koji će neki od antirasističkih i antifašističkih aktivista možda nazvati "slabim", ali sasvim primjerenijim postojećoj europskoj realnosti. Od svega je možda najvažnije to da čak i među europskim elitama, a i javnosti, polako niče spoznaja da su političke deklaracije i zakonski tekstovi posljednje mjesto na kome bi se trebala tražiti povijesna istina.

Dragan Antulov

Ostale komentare Indexova novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenim blogu www.draganantulov.bloger.hr