Komentar Dragana Antulova: Stranka depresivne praznine
UTRKA za čelništvo SDP-a koju je nametnuo konačni i neumitni odlazak njenog vođe za najveću hrvatsku oporbenu stranku može biti dvosjekli mač. S jedne strane, gotovo sva pažnja hrvatske javnosti je usmjerena na SDP, a o vladajućoj stranci, premijeru i njegovim dostignućima skoro da više nema slova. Za očekivati je da će mnogi u SDP-u barem pokušati od kampanje za čelništvo vlastite stranke napraviti i kampanju kojoj je cilj privući birače na onoj daleko važnijoj, jesenskoj parlamentarnoj utrci.
No, s druge strane se u tome i krije rizik, s obzirom da bi utrka za vodstvo SDP-a mogla na vidjelo izvući bolesne ambicije, klanovske sukobe i besramno spletkarenje koje je pod Račanom bilo debelo skriveno od očiju javnosti. Mediji, od kojih mnogi ne kriju svoj interes za očuvanje status quoa, će pronaći ili barem pronaći pokušati SDP-ovu unutarstranačku prljavštinu, odnosno stvoriti sliku sukoba, previranja i prljavih igara ne tako različitih od onih koja su svojevremeno mučila danas vladajuću stranku. Ukoliko se to dogodi, HDZ će SDP-u oteti ono što je glavnoj oporbenoj stranci dosada bio glavni, odnosno jedini argument za nužnost promjene vlasti – da će buduća esdepeovska vlast biti "čišća" i "poštenija" od današnje hadezeovske.
O tome da utrka za čelništvo SDP-a također predstavljaju potencijalni problem za izborne izglede, pa i dugoročnu budućnost glavne hrvatske oporbene stranke se govorilo u sinoćnjem "Otvorenom". U zamisli prema kojoj bi SDP u izbornu kampanju išao s jednom osobom kao svojim predsjednikom, a drugom osobom kao svojim premijerskom kandidatom su sudionici sinoćnje rasprave prepoznali potencijalnu opasnost. Ona bi se od strane SDP-ovih protivnika mogla protumačiti kao izraz slabosti i nejedinstva, odnosno "trulog" kompromisa.
S druge strane je isto tako primijećeno da na hrvatskoj političkoj sceni postoje stranke koje u razdvojenosti premijerske kandidature i svog čelništva ne vide ništa loše, u čemu je najbolji primjer upravo HNS. Antun Vujić je sinoć u raspravi također toj dao "spin" u obliku teze da je riječ o "demokratskom iskoraku" SDP-a, odnosno odbacivanju autokratskog modela "stranka, to sam ja" po kojemu funkcioniraju gotovo svi SDP-ovi konkurenti.
Ali, bez obzira kako će ta utrka završiti, odlazak Ivice Račana je ipak ukazao na jedan mnogo ozbiljniji problem SDP-a, s kojim će se ta stranka morati suočiti – ako ne prije ili za vrijeme izbora, onda sasvim sigurno nakon njih. Riječ je o bezličnosti, bezidejnosti i, na kraju krajeva, i besmislenosti stranke koja životari na "staroj slavi" i identitetu od kojeg, paradoksalno, bježi kao vrag od tamjana.
Glavni problem SDP-a jest u tome što on postoji isključivo kao SDP, odnosno kao skraćenica koja zapravo ne znači ništa i koju je jednako ispravno zvati Stranka depresivne praznine kao Socijaldemokratska partija. O tome možda najbolje svjedoči i činjenica da javnost, i uključujući mnoge njene simpatizere i buduće glasače, za članove SDP-a koristi izraz "esdepeovci" a ne "socijaldemokrati". To što se SDP povremeno naziva "ljevicom", a mnogo češće "lijevim centrom" ne znači apsolutno ništa. Ideološko određenje SDP-a su daleko preciznije opisali oni koji je nazivaju "građanskom liberalnom" strankom, odnosno njeni čelnici koji, i sami priznajući nedostatak razlika prema reformiranom HDZ-u, nude američku Demokratsku stranku kao ideološki uzor.
O bezidejnosti SDP-a svjedoči i sama utrka za vodstvo. Stječe se dojam da razlog zbog kojeg će delegati na izbornoj konvenciji dati glas jednom, a ne drugom kandidatu ima najmanje veze s nekakvim konkretnim predizbornim programima ili ideološkim razlikama, a više zbog procjene hoće li određeni kandidat dobiti više ili manje glasova, te tako osigurati dovoljan broj saborskih i drugih toplih fotelja za pripadnike određene stranačke frakcije.
Konačno, bezličnost SDP-a je razotkrio i fenomen Ljube Jurčića. On svoju popularnost duguje isključivo tome što je u jednom sitnom, naizgled beznačajnom detalju svog ekonomskog programa po prvi skraćenicu SDP doveo u vezu s nečim što se zove "socijaldemokracija". A da ironija bude veća, riječ je o kadru koji uopće nije član SDP-a, odnosno to tek treba postati.
Stoga, kada SDP bude sljedećih tjedana, mjeseci i godina pokušavao odgovoriti na pitanje može li bez Račana, njegovi čelnici će trebati biti svjesni da je već davno odgovoreno na pitanje može li Hrvatska bez SDP-a.
Dragan Antulov
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati