54.144.44.17 US
 

Komentar Drage Pilsela: Kad sahranjujemo našu djecu

Piše:
srijeda, 16.6.2004. 17:18
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

DVA meni i mnogima poznata bračna para ovaj su tjedan izgubili dijete. I mora da im je strašno teško. Ne pomaže im gomila telegrama, telefonskih poziva i drugih oblika izražavanja sućuti. Samo majka, odnosno otac, zna koliko boli sahraniti vlastito dijete. Kažu roditelji, i treba im vjerovati, da ih toliko boli, to jest, da toliko vole tu svoju mrtvu djecu, da bi, da mogu, u grob legli umjesto njih.

U nedjelju u jutro je u teškoj automobilskoj nesreći i vraćajući se kući s proslave vlastita rođendana, na mjestu preminula Marija (21), kći ravnatelja satiričkog kazališta Kerempuh, Duška Ljuštine i supruge Mirjane, poduzetnice. U utorak, pak, prestalo je kucati izmoreno srce male Katarine (4), kćerkice urednika Informativnog programa Hrvatskog katoličkog radija, mog kolege Ante Mikića i njegove supruge Ane, profesorice.

Ne može se u grob. Treba, koliko god to Bog dopustio, i dalje živjeti za ostalu djecu, za druge, za sebe, za ljudstvo. Jer, svaki čovjek nije tek on sam, već je on i jedinstvena, sasvim osobita, u svakom slučaju važna i neobična točka u kojoj se križaju pojavnosti svijeta, samo jedanput tako i nikada više.

Zato je naš život, život svakoga od nas, ma koliko kratko trajao, svetinja. Zato je povijest svakog čovjeka važna, vječna, božanska. Zato je svaki čovjek, makar bila mala djevojčica ili djevojka u cvjetanju mladosti, dokle god živi i izvršava volju prirode, čudesan i dostojan svake pažnje.

Kada umiru tako premlade i drage osobe kao što su bile Marija ili Katarina, a one nas moraju podsjećati na veličinu kozmičkoga bratstva i na jedinstvenost sveopćeg bratstva svih rođenih, ako smo pametni, možemo shvatiti koliko je važno ne promašiti naš cilj, a to je postati osobnost, jedinstveni i samosvjesni ljudi i to omogućiti drugima.

Djeca nas uče bitnome. Sva djeca, dakle god su obavijena tajnom, neprestano se u duši bave jedinim što je važno, samima sobom i zagonetnom sponom između vlastite osobnosti i okolnoga svijeta. Tragaoci i mudraci u godinama zrelosti se vraćaju toj aktivnosti, no većina nas vrlo rano zauvijek zaboravi i napusti taj unutrašnji svijet onoga istinski važnoga te čitavog života tumaramo stranputicama naših želja i ciljeva koji ne vode u našu unutrašnjost, natrag u naš dom.

Kada umire dijete kao da nam se kaže: pusti nebitno, pusti buku i barbarske nužde kojima se jedni drugima osvećuju i kojima jedni udaraju po drugima. Kao da nam netko viče: Vjeruj u čovjeka! Vjeruj u sebe!

U strahu da svi oni koji su izgubili dijete kažu: pojma nemate o čemu pričate, jer, zaista, dijete nisam izgubio, samo brata (doduše mlađega), ali to nije ni izdaleka usporedivo, dakle, u velikom oprezu i s jasno izraženom isprikom ako ove riječi budu djelovale grubo ili umišljeno, odnosno, nesuvislo (jer roditelj koji sahranjuje dijete jedini razumije takvu bol i ima pravo na očaj), želim reći da dijete koje umire poručuje da moramo vjerovati u mogućnost čovjekove realizacije i da je ta mogućnost izuzetno jaka i zavodljiva. Toliko, da se uvijek iznova može osjetiti kao nada i poziv.

Titranje, kolebanje između stvarnog čovjeka i mogućega, u snu zamislivog, isto je ono što religije shvaćaju kao odnos između čovjeka i Boga.

Da, imamo pravo reći: ja sam izgubljeno ljudsko srce, zatočeno u groznoj tamnici čovjekovih zapovjedi, okovano lancima zemaljskih vlasti, mrtvo i zaboravljeno od nasmijanog čovječanstva čiji jezik je vezan i u čijim očima više nema bistrih suza.

Ali trebali bismo moći reći i ovo: ja sam ipak podsjetnik na trenutak sreće, ja sam djelić žalosti ali i djelić veselja. Moj pogled bi želio biti uperen visoko a ne da samo motrim sjene. Došao sam živjeti u slavi Ljubavi i svjetlosti Ljepote.

I kada ova bol u prsima mine, jer nestati neće, ponovit ću da sam ovamo došao da budem svima i sa svima jer ono što danas činim usamljen, jekom će sutra obavijati ljude.

Dragi roditelji Ljuština i Mikić, dragi svi koji plačete nad grobovima djece, ono što danas zbore vaša usamljena srca, pojat će sutra srca mnogih.

Drago Pilsel

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije