Komentar Jovana Dragišića: Kanonizacija Ivana Pavla II – konačni dokaz Benediktove političke genijalnosti
VATIKAN trenutno razmatra nova dva čuda koja je Ivan Pavao II učinio i, ako se pokažu vjerodostojnima, bivši će papa koracima od sedam milja dobiti prvo status blaženika, pa sveca. Sama činjenica da je upravo Benedikt XVI taj koji je drastično ubrzao proces njegove kanonizacije pokazuje kakvog lisca je Katolička Crkva konačno dobila na svom čelu i najavljuje da katoličanstvo možda, upravo kad se činilo da je na samrti, može preživjeti.
Benedikt je odbacio uobičajeno pravilo po kojem Vatikan čeka 5 godina od nečije smrti prije nego počne s procesom kanonizacije. To se u početku (kad se mislilo da je Benedikt samo prijelazna faza između dva pape) činilo samo kao nastavljanje kulta ličnosti pokojnog pape. Sad se to (nakon što je Benedikt otkrio dio karata) pokazuje kao briljantan politički manevar dostojan poglavara Crkve.
A koliko god katolici zamjere na ovakvom pisanju, ono što se moglo gledati kod Ivana Pavla II bio je upravo kult ličnosti, koji ostaje na snazi i danas. Gotovo za cijelo vrijeme njegovog pontifikata katolici, a u velikoj mjeri i ne-katolici, poistovjećivali su katoličanstvo upravo s njegovim likom. I, dok su se njegovi potezi na prvi pogled činili izrazito otvorenima i liberalnima, upravo je on bio glavna snaga koja je održala pretjerano velik nivo konzervatizma.
A upravo je taj konzervatizam ono što je katoličanstvu napravilo štete. Naime, katoličanstvo se na početku 20. st. našlo u ogromnoj krizi. Urbanizacija, gubitak vjernika, zastarjelost doktrine, nepristupačnost religije, pokazivali su nadolazeći sumrak katoličanstva. 28. listopada 1958., na mjesto pape došao je tada ostarjeli Ivan XXIII. Očekivalo se da će tada 77-godišnji papa služiti kao neki prijelazni vladar Katoličke Crkve, koji će utrti put novom papi. Ali, taj papa (kojeg su vjernici zvali Ivan Dobri) sazvao je Drugi vatikanski koncil i iz temelja potresao doktrinu Crkve. Utro je put novom katoličanstvu. Put koji je došao kao pojas za spašavanje. Put kojeg Ivan Pavao II, nažalost, nije pratio. Proveo je samo mali dio reformi Drugog koncila i time, koliko god se činilo da katoličanstvo s njim na čelu prosperira, doveo novu krizu.
Ta kriza danas je očita, očitija nego ikad. Katoličanstvo i dalje gubi vjernike, župe ostaju bez svećenika, dijalog s drugim religijama tek je simboličan. Takvo katoličanstvo zatiče Benedikt pri početku svog pontifikata.
Ali, zatiče još nešto, nešto što će mu dodatno otežati posao. Naime, nema nikakve sumnje da je Ivan Pavao II bio izuzetan čovjek. Tko god ga je sreo, slušao ili s njim izmijenio koju riječ nema ništa drugo za reći, osim da je bio u društvu veličine. Naravno da su ga vjernici voljeli i da se dio te ljubavi prema njemu osjeti i u stavu prema Benediktu.
Benedikt mora provoditi promjene, ali mora paziti i da zadrži naklonost vjernika zauzimajući pravi odnos prema Ivanu Pavlu. I što radi? Ubrzava proces njegove kanonizacije. Dakle, bit će papa koji je održao vjernost svom velikom prethodniku, a istodobno će provesti poteze koji nisu u skladu s politikom Ivana Pavla. A, zato što ga je kanonizirao, nitko mu neće moći reći da hoda preko njegove uspomene.
Benedikt zna da se budućnost reforme katoličanstva ne može bazirati na kultu ličnosti Ivana Pavla II, ali zna i da bez njegovog lika ne može računati na vjernike. I tu povlači ovaj potez, koji, zajedno s ostalima, pokazuje da trenutno na Svetoj Stolici sjedi možda najsposobniji papa ikad.
Jovan Dragišić
Foto:AFP
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati