54.81.216.152 US
 

Komentar Lucijana Carića: Laži, laži, laži me!

Piše:
petak, 14.11.2003. 15:29
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova




OČIGLEDNO da je najlukrativnije zanimanje u Hrvatskoj baš ono saborskog zastupnika. Dobro plaćena sinekura koja ne zahtijeva neki rad i ne donosi nikakve obaveze, a osigurava razne unosne financijske i druge dodatke za predanu "službu" narodu, uključujući više vrsta naknada, plaćene putne troškove, posjete raznim egzotičnim zemljama, imunitet, privilegiranu zdravstvenu zaštitu i na kraju slasnu mirovinu koju drugi smrtnici mogu samo zamisliti – čak i u slučaju kada su je svojim izdašnim doprinosima iz plaće stvarno i zaslužili.

Da bi se zasjelo u fotelju (i narodu na grbaču) potrebno se prije izboriti za željeni status. To se, očigledno, najlakše postiže promptnom dostavom praznih obećanja – ili ako baš hoćete besramnim laganjem i mazanjem.

Zato i ne čudi da se predizborna obećanja mnogih "ozbiljnih" stranaka uopće ne razlikuju od lamentacija kojekakvih ridikula koji u predizborno vrijeme dobivaju pravo na svojih pet minuta slave (ili pet minuta TV prijenosa, ako baš hoćete), a da broj njihovih glasača često ne uspijeva preći ni ukupan broj članova uže obitelji. Mnogi od njih često lapsusiraju i prilikom izgovaranja naziva stranaka čiji su trenutno članovi. Nažalost, to je cijena hrvatskog političkog konvertitstva.

No ni znanje o općepoznatim činjenicama nije im jača strana. Tako smo u predizborno vrijeme (ponovo) mogli vidjeti da jedna vrlo eksponirana predsjednica jedne navodno vrlo prozagrebačke stranke, zastupnica u gradskoj skupštini i nesuđena zagrebačka gradonačelnica, još uvijek nije naučila koliki je prirez kojim Zagrepčani pune drugi najveći proračun u zemlji, odmah iza državnoga.

Poznata po inicijativi od prije koju godinu da se zagrebački prirez smanji na 19%, ona je nedavno izjavila da je prirez u Zagrebu 19% ili 19,5%. Nažalost – pogrešno. Prirez u Zagrebu iznosi 18% i najveći je u zemlji. Postavlja se pitanje kako netko tko ne zna jednu takvu općepoznatu činjenicu uopće može pretendirati na funkciju koja mu omogućuje da upravo o takvim stvarima odlučuje.

No očigledno da nekim ljudima prepoznavanje brojeva nije jača strana, jer inače ne bi pričali o ostvarenom obećanju o otvaranju 200.000 novih radnih mjesta (zapravo, prema njima otvoreno ih je 300.000). Interesantno, tim više što se broj nezaposlenih nije toliko značajno smanjio, čak ni nakon neviđenih administrativno-statističkih igara, koje vrlo vjerojatno vrijeđaju i ustavna prava nezaposlenih. Naime, država bi se konačno trebala odrediti o tome tko se smatra nezaposlenim.

Da li je to onaj koji samo nema posao ili onaj koji nema posao i još usput ne pokazuje dovoljan žar u traženju istog, uključujući nevoljkost da se u bilo koje vrijeme može provjeriti da li ne sjedi uz telefon – jer je nedaj Bože upravo krenuo tražiti posao.

Bilo je i drugih slučajeva. Tako su se neki važni ljudi kleli kako će se nakon izbora voziti u Berlingu, ali su odjednom završili u Audijima najviše klase. Pa da, prava koža i klima uređaj u luksuznoj limuzini sigurno su nužni za podizanje radnog elana našim najvažnijim i najvrednijim neimarima!

Bila su tamo i neka obećanja o reviziji pretvorbe i privatizacije. Pričalo se da će se doznati tko je to krao, a na kraju država nije bila u stanju objaviti niti listu najbogatijih hrvatskih obitelji (valjda su mislili građana), što je pravi debakl ako se uzme u obzir da takve popise na svijetu obično izrađuju novine i časopisi (npr. The Sunday Times, Forbes) na temelju javno dostupnih informacija.

No bit će bolje – s nekim drugim ljudima, naravno.
Tako se u pravoj poplavi spasitelja i izbavitelja kao "nove" snage nude i stari i provjereni kadrovi. Isti koji su nas već puno "zadužili" sada se kunu da su nam baš oni jedina šansa za izlazak iz sveopće bijede.

S vrlo nesigurnim skorim ulaskom u Europsku Uniju toliko se besramno licitira, pa su i sami glavni zagovornici Unije uspjeli zaboraviti što su nam zadnje obećali – da li se radilo o 2007. ili pak 2008. godini. Naravno, obje su godine iluzija i nema te političke snage u Hrvatskoj koja bi to uspjela promijeniti. Problem ulaska u Uniju velikim je dijelom politički, ali kada se radi o takozvanom "ispunjavanju kriterija" naše velike zagovornike Unije treba podsjetiti da nam ulazak u Zajednicu ne ugrožavaju mrski desničari, već vlastita nesposobnost. Pravosudni sustav nam je u rasulu, sudski registri u raspadu.

Čak i najavljena informatizacija pravosuđa i sudskih registara, uključujući i one najvažnije koji registriraju vlasništvo nad nekretninama odvija se vrlo sporo, a pri njenom izvođenju nije uzeta u obzir činjenica da se nikakvim informatičkim metodama ne može urediti sveopći pravni kaos.

Tako se pokušava informatizirati zemljišne knjige unošenjem "zadnjeg" stanja u kompjuter. To bi bilo hvalevrijedno kada bi to "zadnje" stanje nešto vrijedilo. Naime, u Zagrebu je ogroman broj nekretnina koje imaju vlasnike, ali nemaju mjesto u sudskom registru. Na njihovom se mjestu nalaze upisane oranice, šume i livade vlasnika koji to već dugo nisu.

Zadnja sustavna knjiženja u velikoj većini slučajeva potječu još iz Kraljevine Jugoslavije. Tužno je da netko sada misli kako se preko pola stoljeća rasula i bezakonja može nabrzinu urediti uz pomoć kompjutera.

No bez brige, sve će se to srediti.

Porezi će biti manji, a plaće veće. Ma što – poreze su već smanjili. Tako je porez na dobit "smanjen" na 20%. Lijepa gesta, nema što. Jedino je problem da smanjenje jedne od poreznih stopa kojima se oporezuje dobit poništava novi sustav oporezivanja, tako da velika većina privrednih subjekata danas plaća veće poreze na dobit od onih koje su plaćali prije "smanjenja" stope.

Smanjit će se i zaduženost zemlje. Zapravo već je smanjena. Jer država je navodno dužna malo, a građani i poduzeća puno. Stvarno smo zemlja smiješka. Ne samo da smo u nešto više od deset godina uspjeli doseći razinu duga koji je bivša, socijalistička, Jugoslavija postigla tek nakon pola stoljeća postojanja, već sada odjednom razlikujemo dug države ("naš") i dug građana i poduzeća ("njihov"), kao da neplaćene dugove pojedinaca i institucija kroz sanaciju propalih banaka ili isplatu osigurane štednje ne plaćaju svi porezni obveznici.

Sada se, odjednom, tijekom naredne četiri godine trebaju dogoditi mnoga obećana čuda, primjerenija bajkama u kojima su glavni likovi dobre vile, a ne maloj, prezaduženoj zemlji na rubu Europe koja ništa ne proizvodi (osim dugova, naravno), nema razvijenu proizvođačku industriju i nema dovoljno visokoobrazovanih i stručnih radnika.

No budućnost nam je ipak svijetla, pogotovo ako se uspijemo uvaliti u saborske fotelje. E, a da bi do fotelja došli trebamo obećavati, a zna se da obećanja moraju biti nerealna – inače su nevjerodostojna.

Sada je na nama, građanima, da odaberemo hoćemo li vjerovati ili nećemo, ako uopće imamo i možemo u nešto vjerovati. Sada trebamo procijeniti da li su svi političari isti ili nisu – oni tvde da nisu, ali nažalost opće uvjerenje se čini suprotnim. I sada, nakon svega trebamo nekoga i izabrati – pitanje je samo da li uopće imamo izbor?

Lucijan Carić

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije