54.226.181.106 US
 

Lana Šarić: Filmom o borbi s leukemijom željela sam drugima poručiti da i oni mogu preživjeti

Piše:
četvrtak, 4.3.2010. 17:34
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Razgovarao: Petar Vidov
Foto: ZagrebDox

ZAGREBDOX 2010. je, treba to priznati, dosta slabiji nego u ranijim izdanjima. Iako publika i dalje spremno hodočasti na ovaj popularni festival, u Kaptol centru često se mogu čuti komentari kako je proteklih godina bilo puno više zanimljivih dokumentaraca.

No, u prilično opsežnom programu ZagrebDoxa ipak se mogu pronaći neki mali biseri, a poseban je užitak kad se među njima ukaže kvalitetan domaći dokumentarac. Poput "Klase optimist" mlade autorice Lane Šarić. Priča o borbi protiv leukemije, koju je Lana iskusila na svojoj koži, je melankolično i emotivno iskustvo. Autorica će priznati da je za vrijeme snimanja najviše strahovala da će upasti u patetiku ili da će konačni proizvod djelovati previše tužno. Što s obzirom na prirodu priče nije bilo lako izbjeći. Ali Lana je u tome uspjela.

U razgovoru za Index Lana Šarić govori o svojoj borbi protiv bolesti, o iskustvu snimanja svog prvog dokumentarnog filma i svim teškoćama i zadovoljstvima koja su je pratila, kao i o budućim planovima.

Je li se bilo teško odlučiti da ispričaš ovu priču? Ipak si pustila publiku u jedno vrlo intimno životno razdoblje.

"Odluka je nastala stjecajem okolnosti, ideja za film došla je iz moje okoline. Počela sam se baviti tom temom, prva ideja je bila da se snimi film koji je malo više edukativan i informativan. Ali kroz razgovor sa svojim producentom sam shvatila da je najzanimljivije što mogu ispričati upravo svoje osobno iskustvo.

Onda smo nekakvom redukcijom dolazili do toga kako bi scenarij trebao izgledati, da bi trebalo prolaziti kroz nekakve faze bolesti. Moje liječenje bio je školski primjer, jednostavno situacija kroz koju moraš proći i nije mi bilo neugodno ni teško to ponovno proživljavati. Tu sam priču ionako sto puta ispričala ljudima iz svoje okoline ili poznanicima kojima je netko blizak također obolio od leukemije pa ih je zanimalo moje iskustvo.

Naravno da je malo traumatično prvi put pogledati film s publikom i promatrati njihovu reakciju. Neki se meškolje, nekima je smiješno, nekima nije, nekima je možda dosadno, drugima je zanimljivo... Ali na to se svatko tko snima film mora naviknuti. No, nakon što sam shvatila da je to najzanimljivija priča koju mogu ispričati, nije mi bilo teško snimiti osobni film. Uostalom, u njemu se prepliću priče drugih ljudi. Moja je priča samo kostur, a njihove priče su ono što me je stvarno zanimalo".

Koliko je bilo teško nagovoriti ljude da ti se otvore i da se uključe u ovaj projekt?

"Bilo je ljudi koji se nisu željeli eksponirati iz nekih svojih razloga, ali razgovor nitko nije odbio. Nisam ih trebala nagovarati, sve je išlo jako lako. Sigurno je pomoglo što sam i sama došla iz iste situacije, neke od tih ljudi znala sam i osobno. Ali vjerujem da bi bilo koji dobar novinar ili redatelj uspio dobiti isti materijal, samo što bi im možda trebalo malo više upoznavanja s temom. Tim ljudima je bitno da nešto daju drugim ljudima, kao i meni samoj. Bitno im je da nešto naprave za taj problem jer to je iskustvo koje te životno obilježi i svi mi imamo želju drugim ljudima poručiti da smo mi uspjeli pa mogu i oni".

Film se zove "Klasa optimist" s dobrim razlogom i sama u njemu ističeš da za očajavanje nije bilo mjesta. Ali je li te taj optimizam ikad pustio i što ti je u procesu liječenja bilo najteže?

"Kad se ljudi nađu u stresnim situacijama kao što su rat, bolest, razvod braka uglavnom skupe snagu da se izvuku i odrade što se mora odraditi sa što manje osobne štete. Nikad nisam imala neki ozbiljan problem, da mi je baš bilo svega dosta. Osim generalne neugodnosti zbog načina liječenja, najgore je bilo u trenucima kad me je malo previše boljelo da bi mi to sve skupa bilo simpatično. Teško je kad moraš biti u izolaciji, nitko ti ne može doći da ne bi dobila upalu pluća. Ali nikad nisam rekla 'e sad mi je svega dosta, ne mogu više, idem kući'. Mučio me jedino nekakav strah da ću se karakterno promijeniti. Pa sam čekala dan, dva, tri... Ništa se nije dogodilo. I onda sam znala da ni neće".

Tvoj karakter u liječenju nije prošao kroz baš nikakve promjene?

Ne. Kroz liječenje nije. Jedino što sam postala još pozitivnija nego što sam ikad bila".

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Tvoji protagonisti u filmu pričaju kako ih je kroz borbu s bolešću nosila podrška bližnjih. Ti se, pak, malo više činiš kao solo-igrač? U filmu govoriš kako jedva čekaš vratiti se na brod kojim možeš upravljati sama, a istaknula si i da su se neki socijalni kontakti izgubili.

"Za razliku od mojih protagonista, ja nisam bila u nekoj ozbiljnoj vezi, nisam imala muža ili djecu koji bi morali patiti sa mnom. Imam svoje roditelje, svoje sestre i oni su mi bili jaka tehnička podrška u svemu tome. A leukemija je po defaultu bolest samoće. Moraš biti u izolaciji, ne smije ti u posjete dolaziti puno ljudi...

Neki kontakti se jesu izgubili, ali u odnosu s najboljim prijateljima ništa se nije promijenilo. Jer, nisu to poznanici koje subotom uvečer srećeš u gradu pa više niste dobri jer tebe godinu dana nema. Zatim, postoji to razdoblje nakon liječenja u kojem moraš jačati imunitet, izbjegavati javna mjesta poput kafića, koncerata, festivala... Naravno da se socijalni kontakt smanji. Ali kad nakon svega i dalje imaš glavu na ramenu, nećeš se žaliti što neko vrijeme moraš malo više gledati tv i čitati knjige".

Koja je bila prva stvar koju si za svoj gušt napravila nakon izlaska iz bolnice?

"Brod. Definitivno odlazak na brod. Najprije sam se počela baviti sportom koliko god sam mogla kako bih ojačala svoje tijelo. I za tri mjeseca sam došla do toga da sam već mogla normalno skijati. Ali prvo u čemu sam najviše uživala i što sam jedva čekala bio je taj brod".

O čemu si razmišljala kad si po prvi put isplovila nakon izlaska iz bolnice?

"Vidi gdje sam bila, a vidi gdje sam sad. Dok sam intervjuirala druge ljude za potrebe filma shvatila sam da smo svi zapravo imali nekakvu fiks ideju, nešto što nas je inspiriralo tijekom liječenja. Jedan je imao bicikl, jedan je volio pecati, jedna se žena bavila izradom nakita, onaj stariji čovjek počeo je putovati... Za mene je to bio brod. Tako da sam ove godine odlučila još bolje naučiti jedriti i naučiti francuski".

Postaje li čovjek odlučniji i uporniji u nekim takvim odlukama nakon bliskog susreta s teškom bolešću i situacije u kojoj mora prihvatiti da je stvarno smrtan?

"Ja sam u nekim stvarima apsolutno optimistična i sad sam sigurna da je moć ljudske regeneracije takva da se čovjek može od svega oporaviti. Ze neke ljude ne postoje granice, za mene su postojale ispočetka neke sumnje pa sam bila malo opreznija kad sam se tek počela baviti sportom. Dok recimo onaj liječnik iz mog filma se već nakon mjesec dana vratio na posao, iako na pola radnog vremena. Ono što želim reći je da svi reagiraju individualno u takvoj situaciji".

S obzirom da je tvoj debi u vodama dokumentarnog filma ispao vrlo uspješno, jesi li već razmišljala o nekom sljedećem projektu?

"Svojoj montažerki sam rekla da mi je ovo zadnji film, a ona mi je odgovorila da sigurno nije. Ne znam, lijep mi je ovaj filmski medij, uživala sam putovati po Hrvatskoj i pričati s ljudima, uživala sam u tome da znam što ih želim i trebam pitati. Željela sam napraviti film koji će gledati puno ljudi i kojim će im se svidjeti.

Ako ostanem u ovom mediju, idući projekt će mi sigurno također biti dokumentarac. Jer, osim što moraš smisliti, napisati i režirati film, postoji i taj divan moment interakcije, novinarstva što je vrlo uzbudljivo. Ali ne razmišljam još o tome što ću iduće raditi jer prvo se moram malo odmoriti. Ovo je ipak bilo jedno spiritualno iskustvo".

Vjerojatno ćeš "Klasu optimist" pokušati prikazati još na nekim festivalima?

"Vjerojatno. Ovo je zapravo prvi put da smo mi vidjeli film na velikom platnu. Moj osobni cilj je da ga ljudi vide i na televiziji jer je to jedan moćan medij. Kad je nešto na telki onda smo to svi vidjeli. Ali također mi je bitno da ga vide i ljudi u što više različitih zemalja. Cijela ta priča oko registara i koštane srži je univerzalna, koštana srž na sve spaja. Mi ćemo slati film na strane festivale i držim nam fige. 'Klasa optimist' tek sad počinje svoj život i vidjet ćemo kakav će život voditi".

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije