54.162.152.232 US
 

Libija - Bogata "zelena" pustinja

Piše:
nedjelja, 10.8.2003. 10:32
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

KADA bi se Hrvate upitalo da iznesu tri asocijacije vezane uz Libiju, zasigurno bi ih se najveći broj sjetio Gadafija pa zatim pustinje i nafte, poneko bi vjerojatno pomislio i na hrvatske građevinarce iz vremena libijskojugoslavenske nesvrstane suradnje, ali bih ih malen broj zamislio Libiju kao mediteransku zemlju, bogatnu antičkim spomenicima, s iznimno gostoljubivim stanovnicma. Naravno, svi navedeni odgovori su potpuno točni.

Prva naselja na području današnje Libije osnivali su Feničani i Kartažani u 9. stoljeću prije Krista, da bi poslije tim dijelovima vladali Grci i Rimljani. Bizantska se vlast održavala do 7. stoljeća i arapskog osvajanja. U 16. stoljeću sve tri libijske povijesne pokrajine (Tripolitanija, Fezan i Cirenaika) potpale su pod vlast Osmanskog carstva. Godine 1911. današnja Libija postaje talijanska kolonija. Zemlja je u Drugom svjetskom ratu poprište nekoliko legendarnih bitaka (Tobruk) a nakon savezničke pobjede upravljanje preuzimaju Britanci. Nezavisnost Libije zajamčena je rezolucijom UN-a iz 1949. godine, a dvije godine kasnije postaje monarhija na čelu s kraljem Idrizom, predvodnikom arapskog plemena koje je pružalo najveći otpor talijanskoj kolonizaciji. Idriz se na vlasti zadržao do 1. rujna 1969. i vojnog udara što ga je predvodio tada 27-godišnji pukovnik Moamer Gadafi.

Gadafi uvodi socijalističko uređenje u državu i svoj princip izravne demokracije. Lokalna izabrana i postavljena tijela (narodni odbori) biraju zastupnike u parlamentu (Opći narodni kongres), a ovaj izabire vladu (Općenarodni komitet). Svi političari pripadnici su jedine stranke u zemlji - Arapske socijalističke unije. Iako nema nikakvu službenu državničku funkciju, zemljom upravlja "vođa revolucije" Moamer Gadafi.

Svoju ideju o političkim, ekonomskim, socijalnim i filozofskim segmentima društva Gadafi je objavio u svojoj Zelenoj knjizi. U njoj ističe načela Treće univerzalne teorije, radikalne alternative komunizmu i kapitalizmu. Glavna ideja knjige je povratak prirodnom životu i prirodnim oblicima socijalizma i već spomenute izravne demokracije. Libija postaje države mase (džamahirija) a sva vlast i bogatstvo nominalno su u rukama naroda. Veliki dio prihoda od nafte (nakon nacionaliziranja stranih kompanija) usmjeren je na izgradnju prometnica, škola, kuća, bolnica i razvoj poljoprivrede.

U prvim desetljećima svoje vlasti Gadafi u interesu arapskog nacionalizma navodno otvoreno podupire neke terorističke organizacije i palestinske ekstremističke skupine. Zbog sumnji u upletenost u nekoliko terorističkih napada, Amerikanci su 1986. izvršili zračni napad na Tripoli i Bengazi. Gadafi je preživio napad, ali je u njemu stradala njegova kćerka. Iste godine tadašnji predsjednik Ronald Reagan nametnuo je Libiji američke trgovačke sankcije koje su na snazi i danas.

Sankcije protiv Libije uveo je 1993. i UN kada je postalo jasno da Libija međunarodnoj pravdi neće izuručiti dvojicu svojih državljana osumnjčenih za obaranje zrakoplova Pan Ama iznad škotskog Lockerbija. U napadu izvedenom 1988. godine poginulo je 270 ljudi. Prije četiri godine libijske su vlasti svoje državljane izručile u Den Haag što je odmah rezultiralo suspenzijom sankcija UN-a.

Iako se Gadafi odrekao terorizma, Amerikanci su i dalje sumnjičavi i Libiju će ukloniti sa svoga popisa terorističkih zemalja kada se obiteljima žrtava napada iznad Lockerbija isplati odšteta.

Libija danas ima pet milijuna stanovnika (najmanje od svih zemalja mediteranske Afrike) od kojih tri četvrtine živi u uskom priobalnom pojasu. Takav je raspored sasvim razumljiv kada se zna da je devet

desetina libijskog teritorija (tri puta većeg od Francuske) pustinja ili polupustinja.

Libija je bogata zemlja s visokim životnim standardom koji se povećao nakon suspenzije sankcija UN-a i otvaranja prema svijetu. Nafta je glavni izvor prihoda i predstavlja više od polovine nacionalnog bruto proizvoda.

Kada je Egipat 1977. godine sredio svoje odnose s Izraelom, Gadafi je taj potez smatrao izdajom arapskih interesa i zastavu s tradicionalnim panarapskim bojama (crveno-bijelo-crno) zamijenio jednobojnom zelenom zastavom. Libija je i danas jedina zemlja u svijetu s jednobojnim barjakom. Zelena je izabrana kao podsjetnik na ranije Gadafijevo obećanje da će Libija zelenom revolucijom postati zemlja koja će proizvoditi dovoljno hrane sama za sebe, ali i zato što je zelena boja simbol islama.
Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije