54.227.127.109 US
 

Ljudi bez boje i mirisa

Piše: Sandra Bartolović/Forum.tm
utorak, 6.1.2015. 22:02
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Hina, Index
Piše: Sandra Bartolović/Forum.tm

Umjesto prologa: ostavite svaku nadu, vi koji izlazite na izbore... Za one zaboravne, spomenut ćemo se ovdje Winstona Churchilla i njegove do sada neoborene i sustavno potvrđivane teze: "Najviše se laže u ljubavi, lovu i predizbornoj kampanji."

IVO JOSIPOVIĆ (1. krug predsjedničkih izbora: 687.558 glasova - 38,46 posto)

Potpisnica ovih redaka bit će ovdje i sada vrlo nepristojna, nekorektna i indiskretna te vam ukratko prepričati privatni razgovor koji je vodila uz kavicu na Pantovčaku s trenutačnim predsjednikom države Ivom Josipovićem. Ima tomu divanu i više od dvije godine.

"Dobro, zašto barem jednom ne iznesete konkretan i jasan stav na bilo koju temu?", glasilo je pitanje predsjedniku.

"Sve dok mi popularnost u anketama ne pada ispod 70 posto, ne namjeravam ništa mijenjati, niti bilo što drugačije raditi", uzvratio je spremno predsjednik. Takav vam odgovor izbije svaki argument, ali su vam barem stvari kristalno jasne.

I bi tako. Pet je godina Josipović živio i "radio" od ankete do ankete i zadržavanje u fotelji još jedan petogodišnji mandat očito je bio jedini smisao njegova predsjednikovanja, jer ništa nije promijenio niti bilo što drugačije ili nedajbože korisnije radio. Do kraja mandata je uistinu o malo čemu imao nedvosmislen stav, osim kada je bila riječ o njegovoj vlastitoj koži. Uljuljkan u, jasno su pokazali izborni rezultati, naručena i fabricirana istraživanja javnog mišljenja u koja stvarno više nemamo razloga vjerovati, samozadovoljno je i samodopadno besciljno jezdio mandatom i naravno da mu je na izborima stigao račun na naplatu. Kampanja i izborni program, koji baš i nemaju komunikaciju sa životom i stvarnošću, nešto poput Nove pravednosti, donijeli su mu tek nešto oko 47 tisuća glasova više nego u prvom krugu na izborima 2009. godine (640.005 glasova), što znači da je u pet godina samo 47 tisuća građana, ili 1,2 posto, novih birača uspio uvjeriti u ispravnost pet godina svoje politike. U odnosu na drugi krug izbora 2009. godine, Josipovića je "napustilo" čak više od 650 tisuća birača i nije imalo potrebu ni razloga stati uz njega već u prvom krugu, što valjda najbolje govori o njegovu predsjedništvu. Nije mu pomogla čak ni vrhunska umreženost s vlasnicima medijima, u čemu je nadmašio do sada po tom pitanju nedostižnog Ivu Sanadera.

Problem ovih predsjedničkih izbora je u tome što ljevica i socijaldemokracija nisu imali svoga kandidata. Osim ako još ima naivaca koji vjeruju da članstvo u SDP-u znače pripadnost ljevici i socijaldemokraciji. A pogotovo onih koji vjeruju da je to Josipović. Čovjek je sve što treba, samo da dobije vaš glas.

Iz razgovora sličnima onomu s početka teksta s predsjednikom Josipovićem – evo još malo indiskrecija – autorica teksta nikako nije mogla doći do drugog zaključka nego da nam je predsjednik veliki svećenik neoliberalizma, i to onoga rigidnijeg tipa, po kojemu sve ono što ne može opstati na tržištu treba bezdušno ugasiti. Pogotovo se to odnosi, objašnjavao je kada je u kratko vrijeme propalo ili ugašeno nekoliko dnevnika i tjednika, na medije, ne pokazavši pritom ni elementarno shvaćanje važnosti medija u demokratskom društvu. Pravedničkog tržišnog mača, naravno, imali su biti pošteđeni samo oni kojima je glavna preokupacija bila pisanje njegovih hagiografija.

Da su Josipoviću narod, šljakeri, gladni, obespravljeni i ostala stoka sitnoga zuba zadnja rupa na svirali, i da puno više voli novac i one koji ga imaju, pokazao je samo dan nakon što je preuzeo predsjedničku dužnost osnovavši Gospodarski savjet u koji je potrpao buljuk tajkuna i bankara. Tek tri mjeseca kasnije, nakon pritiska javnosti, sindikata i civilnog sektora, navodni socijaldemokrat osniva i Vijeće za socijalnu pravdu. Oba tijela potpuno nevažna i beskorisna, ali na razini poruke koju šalje javnosti. Josipović je već u prvim koracima mandata gadno kiksao. Svu besmislenost angažmana u Gospodarskom savjetu predsjednika potpuno nezainteresiranog za stanje u državi i društvu shvatila je i ozbiljna znanstvenica, ravnateljica zagrebačkog Instituta za javne financije Katarina Ott i podnijela ostavku na to povremeno gluvarenje po Pantovčaku.

I nisu ovog fingiranog ljevičara sve ove godine pretjerano ganuli ugroženi i obespravljeni, niti im se obraćao, pogotovo ne u kampanji. Izuzmemo li ovo potpuno neshvatljivo palamuđenje oko novog Ustava od kojeg će nam mam procvjetati tisuće gospodarskih cvjetova. No, onda se dogodio prvi krug predsjedničkih izbora. I kao svi genijalci i Josipović je ostao neshvaćen, pa je briljantnost njegova Ustava ubrao tek svaki šesti birač, "Barbika", koju je sustavno vrijeđao i omalovažavao, potpuno ga je dostigla, a balonja koji se vjerojatno tek nedavno počeo brijati uhvatio je, sa sićom para u džepu, nešto manje od polovice glasova velikog i uspješnog predsjednika. Ovdje valja pripomenuti da Josipoviću nije pomoglo ni to što je sam u prvom krugu izbora potrošio više od dva puta nego svi ostali kandidati zajedno, oko 5,8 milijuna kuna. No, pravi "bruto" iznos njegove kampanje je oko 50 milijuna kuna, koje smo svi mi šenkali, jer je čitav proračun Ureda predsjednika za 2014. godinu, nešto manje od 44 milijuna kuna, bio usmjeren isključivo na Josipovićev reizbor, nije se štedjelo na državnim resursima za potrebe izborne kampanje od samog početka prošle godine.

Naravno, kada ni toliko šuške nije dalo ni blizu očekivani rezultat, nastupila je panika. U drugom krugu odjednom se ima vremena za naslikavanje i pisma udrugama Blokirani, Franak i svim drugim gladujućim očajnicima za koje Josipović nije imao ni volje ni interesa, jer je, Bože moj, čovjek pisao novi Ustav. Valjda se zna što je prioritet u sirotinjskoj zemlji.

Budući da sada valja dograbiti barem dio od 300 tisuća Sinčićevih glasova, Josipovića je strefila nova epifanija i napokon je nakon operacije očiju (koju smo mu također mi platili) progledao, pa odjednom, unatrag nekoliko dana, jasno vidi bijedu, siromaštvo, beskućništvo, ovršene, blokirane, očajnike, unižene, beznadne i gladne.

Kako je Sinčić nova Holy – Mirela se više ne nosi, a Sinčić je ultimativna moda – ne treba dvojiti da će Josipović dati sve od sebe da se ugradi u "živi zid". Ako je u svega nekoliko mjeseci od lobista kod vodećih naftnih kompanija iznenada evoluirao do zagriženog ekološkog aktivista ne bi li prikupio ORaH-ove glasove (doduše, i dalje nepostojeće, imaginarne stranke, jer se, osim anketnog uspjeha, u pravim izborima nisu još okušali), treba očekivati i da će Josipović do izborne šutnje u barem tri deložacije vlastitim tijelom spriječiti policiju da izbaci kakve nesretnike iz neotplaćenog stana. Da grakne na pohlepne Lukovića i Prku. Da počne štrajk glađu pred sjedištem Vipneta. Ili da osobno Hanžekoviću otkaže pretplatu HRT-u zbog nemilosrdnih ovrha. Ej, 16 je Sinčićevih posto u igri, pa nije isključeno ni da se Josipović do 11. siječnja stavi na čelo generalnog štrajka u državi.

Kako će Josipović doprijeti do gotovo 300 tisuća Sinčićevih glasova koji su izraziti protivnici političkog establishmenta, kojega je Josipović istaknuta figura, e, to je alkemija koju ćemo s veseljem gledati. U svom proglasu prije drugoga kruga izbora Josipović se prvo okomio na "otuđenost i bahatost političkih elita", čiji je upravo on jedan od vodećih eksponenata, što njegovoj kampanji dodatno daje na grotesknosti.

Ali, dobro, neka se čovjek trudi. Doduše, ne odveć bistrim potezom potpredsjednica Vlade Milanka Opačić odmah je u izbornoj noći brzinom svjetlosti krenula isušivati bazen u kojemu bi njezin kandidat možda mogao teškom mukom upecati koji glas, nazivajući Sinčića šarenom lažom.

Vjerojatno je to rezultat šoka i rasula koji su te noći vladali u Josipovićevu izbornu štabu. Jedan se visokopozicionirani SDP-ovac i jedan od vodećih državnih dužnosnika hvatao za glavu kada su stigli rezultati: "Pa što taj čovjek radi? Što on govori? Kome se on obraća? U kampanji je zastupao od radikalno lijevih do radikalno desnih stavova... A tek kada je na sučeljavanju izjavio da mu je Vesna Pusić jedan od uzora u politici, izbio si je barem 15 tisuća glasova naših birača." A to je bilo prije afere taksiranja Vladinim avionom da bi stigla na stranačku konferenciju za novinare.

I to je pravo pitanje – što Josipović zastupa i kome se obraća?

Ne možeš zastupati sve, jer kada zastupaš sve, onda ne zastupaš ništa, a tako bi se na kraju i mogao opisati Josipovićev predsjednički mandat čija je jedina konstanta bila nekritično podilaženje i ulizivanje svemu što ima pravo glasa, neovisno o vrijednostima koje iza toga ili tih stoje.

Pa se tako i može dogoditi da je u Josipovićevoj interpretaciji Mirko Norac, nekoć general, danas osuđen ratni zločinac, "zabrljao" naredivši ubiti 50 nedužnih srpskih civila. Jer ima, brate, tih branitelja i sve to ima pravo glasa. Kao i ljuti ratnici protiv ćirilice u Vukovaru, čijem se zahtjevu za mijenjanje Ustavnog zakona priklonio u jednom trenutku. I njih je podosta. I nije za zamjeriti im se. A nije im se htio zamjeriti ni razmišljanjima svojega analitičara Dejana Jovića, pa ga je, besramno vrativši u javni prostor verbalni delikt, ekspresno potjerao kada je ovaj s pozicije znanstvenika propitivao atmosferu u kojoj se provodio referendum o osamostaljenju Hrvatske.

Odjednom je u izbornoj noći u vokabular uveo i "Hrvate i Hrvatice". Potpuno preuzimajući HDZ-ovu matricu u izbornoj noći, poručuje da je "previše krvi proliveno za Hrvatsku, da je previše branitelja stradalo, kuća porušeno, da je bilo previše patnje da bismo Hrvatsku predali onima koji je ne zaslužuju". Propustio je, doduše, objasniti zašto bi on bio taj koji zaslužuje Hrvatsku, ali ok. A zadnjih se mjesec dana, pokušavajući oteti i HDZ-ov amblem, ubio hvaleći Franju Tuđmana kao antifašistu i demokrata. Sjećate se, to je onaj što je bio sretan jer mu žena nije bila ni Srpkinja ni Židovka. I onaj koji je, vjerojatno za razliku od Josipovića niste zaboravili, odbio potvrditi četiri legalno izabrana gradonačelnika Zagreba jer mu nije bila po volji "oporbena situacija" u glavnom gradu.

I hoće li, najzad, Josipović ipak morati klečati pred Miloradom Pupovcem i moliti ga za oprost za sve što je učinio na uništenju SDSS-a, razjedinjenju srpske populacije u Hrvatskoj i Pupovčevoj političkoj i osobnoj diskreditaciji e da bi ovaj pozvao Srbe da izađu u što većem broju na izbore i da ipak glasaju za njega? Josipovićev izabranik Veljko Džakula, kojega je promptno uveo na javnu scenu bijesan nakon što su srpske Novosti propitivale njegove financije i način poslovanja, očito nije bio na razini zadatka.

Da je Josipović samo dva puta tijekom pet godina, kada je trebalo (a takvih je situacija bilo puno više) rekao "popu pop, a bobu bob", kampanja mu, a pogotovo ovako rastrošna i skupa, ne bi trebala, jer bi imao što za pokazati i čime se pohvaliti. Samo bi lagodno ušetao u drugi mandat.

Ovako, kada se nema za čime okrenuti, lako bi mogao ušetati samo u povijest, i to kao prvi predsjednik koji je izgubio izbore.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Šteta. Jedini mogući rezime nakon Josipovićeva prvog mandata i aktualnog grčevitog, vlastohlepnog, a uglavnom tragikomičnog i licemjernog pokušaja da se ugrabi i drugi, glasi: Fool me once – shame on you, fool me twice – shame on me. Zašto je Josipović odlučio duboko podcijeniti građane države kojoj je na čelu, to samo on zna.

A da slabu vjeru u Josipovića imaju i njegove najvatrenije pristaše zorno ilustrira i histerična mobilizirajuća e-mail-kampanja u cyber-spaceu u kojoj ovako pozivaju na masovni izlazak na izbore i glasanje za svog favorita: "Usprkos svemu, treba 'veselo' izaći na izbore, pa makar i 's kvačicom na nosu', i glasati za Ivu Josipovića. Kao bonus tu je i nada da će, ukoliko ipak bude opet izabran, nešto i naučiti iz grešaka prvog mandata i postati bliži potencijalima koje sigurno ima."

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ (1. krug predsjedničkih izbora: 665.309 glasova – 37,22 posto)

Kolinda Grabar Kitarović sestra je blizanka Ive Josipovića, samo što je u HDZ-u. Baš poput njega – bez političkih svojstava, okusa, boje i mirisa – komotno može biti kandidatkinja bilo koje stranke. Nitko živ ne bi primijetio, jer je i ona spremna zastupati baš sve. Lavirati, balansirati, kalkulirati kad god, kako god i pred kim god treba.

Čak je u jednom dijelu kampanje, kao i Milan Kujundžić, preuzela lijevu retoriku. Grabar Kitarović očito su birači dijelom i povjerovali, što je, pak, veliki grijeh i povijesna odgovornost Josipovića, Milanovića i SDP-a, koji su u Hrvatskoj ubili i ljevicu i socijaldemokraciju, a birače sklone toj opciji iz izbora u izbore nedjeljama ostavljaju doma frustrirane jer nemaju za koga glasati.

Sva je prilika da ćemo, pobijedi li Grabar Kitarović, baš kao i s Josipovićem kupiti mačka u vreći.

Jer o njoj kao o samostalnoj političarki ne znamo baš puno, niti se u kampanji dalo puno toga dešifrirati. Ili je bila poslušna, neautonomna ministrica ili manje-više korektna diplomatska činovnica. Kao što je i Josipović prije predsjedničkog mandata šest godina bio potpuno neprimjetan saborski zastupnik za kojeg je malo tko znao. Koliko su slični, govori i to da je Grabar Kitarović Josipovića umalo "potukla"  njegovim vlastitim oružjem koje je doveo do savršenstva – šupljinom, besadržajnošću i ispraznim parolaštvom, uvijek, naravno, prilagođeno ušima kojima se obraćaju.

Svoj nesretni debut Grabar Kitarović imala je ljetos svečanom objavom da ima običaj pokraj kontejnera ostavljati čiste vrećice s ostacima hrane kako bi još netko siroti taj dan stavio štogod pod zub. I onda su nezaustavljivo krenule tirade o nezaposlenima, gladnima, ovršenima, blokiranima, deložiranima, radnicima koji ne primaju plaće, mladima koji odlaze, investitorima koji ne dolaze, ribarima i poljoprivrednicima koji propadaju.

Putnik namjernik zalutao ovih mjeseci u Hrvatsku mogao je pomisliti da je riječ o vatrenoj socijalistici čiji plameni politički govori već iza ćoška pokreću barem seljačku bunu, a izglednije narodnu revoluciju protiv bezdušne, nesposobne, ugnjetavačke vlasti.

Mali je problem u tome što kada isto to govori Ivan Sinčić – koliko god pojma nemao o tome kako bi trebala funkcionirati uređena država i da su revolucije malo koga usrećile – zvuči uvjerljivije sa svojih tri tisuće kuna mjesečnih primanja od Grabar Kitarović, za čiju bi jednu plaću u NATO-u nezamislivi sretnik koji ima prosječnih 5,5 tisuća mjesečno u Hrvatskoj morao raditi više od dvije godine.

U izbornoj je noći, vjerojatno osokoljena neočekivano dobrim rezultatom, održala daleko kvalitetniji govor od šokiranog pobjednika Josipovića koji nikako nije mogao povjerovati da mu se to događa. Bio je to integrirajući govor Grabar Kitarović, poziv na zajedništvo, bez podjele na "naše" i "njihove", apel za promjenama koje će dovesti do "bolje i pravednije Hrvatske koja brine o svakom čovjeku", obraćajući se pritom posebno biračima Sinčića i Kujundžića, za razliku od nedotupavih reakcija iz Josipovićeva štaba.

"Rezultati su pokazali da je puno posla pred nama i moramo donijeti stvarne promjene u Hrvatsku. Naši su građani većinom glasali za promjene i zaokret. Želimo hrabru, odlučnu i domoljubnu vlast koja će nas voditi naprijed, a ne u propast. Hrvatska će dobiti mjesto među zajednicom bogatih zapadnih država, bit će jedna od najprosperitetnijih država. Imamo sve preduvjete za rast i razvoj, geografski položaj, resurse i vrijedne ljude, ali nam nedostaje hrabro vodstvo koje ima viziju, ideje i koje zna. Moramo vratiti život dostojan čovjeka u Hrvatsku, moramo pokrenuti naše gospodarstvo. Hrvatski ribar, poduzetnik, seljak i poljoprivrednik, umirovljenici, žene i domaćice. Svi će oni izvući Hrvatsku iz krize", govorila je ushićeno, euforično, puna života i energije, za razliku od umjetna, naštrebana, mlitava, bezvoljna Josipovićeva govora. Uspio je tek žestoko napasti HDZ kazavši kako se ne smije "zaboraviti da oni koji su još jučer krali u Hrvatskoj danas misle da mogu predstavljati poštenje". Zašto misli da SDP, HNS, IDS i ostala bratija predstavljaju poštenje, nije objasnio. A bolje i da se nije petljao u to jer bi se onda morao vaditi i zašto je često bio najdraži gost na privatnim zabavama Marine Lovrić Merzel plaćanim županijskim novcem ili je svako malo visio u Vukovaru kod Željka Sabe kojega nadležni organi terete da je čak i djecu potkradao i da se iz njegova ureda gradskim novcem plaćala Viagra.

U svakom slučaju, govoru Grabar Kitarović u izbornoj noći skoro bi čovjek i povjerovao i uhvatio se za njega kao za slamku spasa da kamera ubrzo nije švenkala na Tomislava Karamarka i Milijana Brkića.

I tu čovjek odustane od svakog optimizma i nade.

Uistinu ne znamo bi li Grabar Kitarović u slučaju da dospije na Pantovčak bila na daljinskom upravljaču Karamarka i Brkića (kao što su se netočnim pokazala nagađanja da će Josipović uglavnom biti Milanovićeva lutka na koncu) ili bi se uspjela otrgnuti njihovu utjecaju, za što, neki koji je poznaju, tvrde da bi bio ishod.

Za sada Grabar Kitarović relativno uspješno pleše po širokom spektru svjetonazorskih pitanja i odbija podjele na "lijeve" i "desne", definirajući sebe modernom konzervativkom – pobačaj i da i ne, prihvatila bi da joj je sin gay, ogradila se i ispričala zbog neke budale iz varaždinske Mladeži HDZ-a koja je sve one koje su glasali za Josipovića nazvali "jugosmradovima", ali Tito je ipak bio komunistički diktator… Rehabilitirala bi generale koje je Stjepan Mesić umirovio nakon što su se poželjeli baviti politikom. Onda opet malo necivilizirano zabrazdi, kao u braniteljskom šatoru u novogodišnjoj noći ozlojeđeno se požalivši kako je iz Srbije dobila odbijenicu da posjeti Veljka Marića, i to na – ćirilici. Usput im obeća i Ustavni zakon o braniteljima. Ništa ne košta.

I svijet koji joj se okuplja na donatorskim večerama nije baš onaj kojim bi se pristojan čovjek hvalio. Istina, nisu još ponosni vlasnici optužnica ili pravomoćnih sudskih presuda, ali teško da bi tko pošten uramio fotografiju sa Zdravkom Mamićem ili Josipom Klemmom.

Ne propuštaju Josipović i SDP čvrsto je povezati s Ivom Sanaderom, pokušavajući joj pripisati krimogeno ponašanje kao i njezinom tadašnjem stranačkom i šefu u Vladi. Temeljna postavka možda i može opstati, ali bolji poznavatelji situacije sjetit će se da je njezino ministarstvo i kompletnu diplomaciju zapravo vodila Sanaderova iznimna pouzdanica Bianca Matković. Zbog toga je, uostalom, Grabar Kitarović preko Mesića i tražila spas u diplomaciji, pa je uspjela, kao osoba od njegova povjerenja, završiti u Washingtonu. Grabar Kitarović uistinu ima veze sa Sanaderom, kod kojega je, uostalom, i započela karijeru, ali tek nešto malo više od Zorana Milanovića, koji je također bio njegov potrčko i jednako tako startao s karijerom u njegovu kabinetu, ili direktorice Josipovićeve kampanje Tamare Obradović Mazal, koja je isto tako u jednom razdoblju bila bliska Sanaderova suradnica. Jesu li i njih dvoje zato kriminalci poput Sanadera? Nisu. Vjerojatno nije ni Grabar Kitarović, do koje Sanader čak nije nešto osobito ni držao. Zato bi se ovaj argument pravoputnoj kampanji mogao pokazati potpuno promašenim, čak i kontraproduktivnim.

Tragikomična je, naravno, i potpuno bespotrebna blamaža bilo petljanje Grabar Kitarović oko radnog statusa u NATO-u.

I smiješno je i otužno bacanje oko nogu Anti Gotovini ne bi li ugrabila selfie s njim i promptno ga protumačila kao žestoku potporu svom izboru za predsjednicu.

Ono čega se treba bojati jest kada Grabar Kitarović staje za oltar i čita pastvi. U ovoj fazi, doduše, tek Bibliju, ali malen je korak do političkih govora pod križem, koje su do sada držali samo svećenici, ali je kandidatkinja HDZ-a u predizbornu praksu uvela zabrinjavajući novum da se i političari obraćaju s oltara.

Povratak Tuđmanu najveći je strah koji za sada uspijeva usaditi Grabar Kitarović. Nismo za sada čuli njezina objašnjenja znači li to da ćemo po Karamarkovu naputku imati "slijediti Tuđmanovu doktrinu i Šuškovo djelo, a svoje ćemo mišljenje moći zadržati u svoja četiri zida" ili ona ipak ima neku light-verziju tuđmanizma. Iako je teško moguće da bi i ta bila probavljiva. Jer kada u izbornoj noći pobjedonosno objavljuje da će Hrvatska s njom "dobiti mjesto među zajednicom bogatih zapadnih država i bit će jedna od najprosperitetnijih država", to se direktno tuče s Tuđmanovom Hrvatskom. Sjećamo se – zatvorena, izolirana, autoritarno vođena, prezrena, mrka državica problem koju je sav civilizirani i demokratski svijet zaobilazio u velikom luku, osim kada nam je trebalo dati po ušima. Grabar Kitarović koja s obzirom na godine karijere u inozemstvu na prestižnim adresama vjerojatno samu sebe smatra kozmopolitkinjom, sigurno ne bi htjela Hrvatsku vratiti u skučene okvire, što povratak tuđmanizmu nesumnjivo garantira.

Nije Grabar Kitarović zaslužila pohvale ni na temu ljudskih prava, barem dok je radila u NATO-u.

Primala je velike novce da objašnjava javnosti zašto moraju ginuti nevini civili u sukobima koji se vode zbog geostrateških ili, još češće, ekonomskih interesa. Forum.tm prije godinu dana nazvao ju je "glasnogovornicom ubojstava s kojima se teško nosi" temeljem njezinih objašnjenja svog angažmana u Sjevernoatlantskom savezu: "Svog poslodavca, NATO, odbija vidjeti drugačije nego kroz ružičaste naočale. Naravno, po njoj, u Afganistanu i drugdje isključivo su radi mira i uvođenja demokracije u tim trusnim zemljama. Nipošto ne prihvaća da je riječ o velikim ekonomskim interesima nekoliko vodećih zemalja NATO-a. Njezin su poseban fokus prava afganistanskih žena i djece. Upravo oni koji često i u velikom broju slučajno i kolateralno stradavaju od NATO-ova oružja. Visoka dužnosnica Sjevernoatlantskog pakta puna je razumijevanja i opravdanja za ubojstva civila pod zastavom njezine institucije. Pravda se da NATO ubije puno manje civila nego talibani. A kad već NATO-ovci pokokaju nevine žene i djecu, onda 'izlaze na teren, ispričaju se, kompenziraju se obitelji, ulažu se novci u izgradnju škola i ambulanti'. Nije jedino navela tarifu NATO-a za koliko mrtvih se uopće ide na teren, koliko je ubijenih članova jedne obitelji vrijedno isprike, a koliko nevinih leševa gradi školu ili ambulantu u Afganistanu. U svakom slučaju, ona se 'kao žena sa stradanjima civila nosi beskrajno teško'." 

Takav pristup daleko je od preporuke za razvoj ionako teško ruiniranog civilnog sektora u Hrvatskoj, pa je pogotovo po tom pitanju Grabar Kitarović, bude li izabrana za predsjednicu, teška enigma. Ako će slijediti svoje trenutačne stranačke mentore, Karamarka i Brkića, nije nam se nadati ni kompenzaciji.

Ako i pobijedi u drugom krugu predsjedničkih izbora 11. siječnja, Grabar Kitarović to nikako neće moći pripisati svojim osobitim zaslugama, sposobnostima i postignućima, nego dijelom prijetnjama zadriglih HSP-ovaca na facebooku da izvole svi izaći na izbore i glasati za nju i pronaći onih 76 koji su zaokružili Josipovića da ih "preodgoji", dijelom odličnoj stranačkoj, gotovo vojničkoj organizaciji, a najviše petogodišnjem mandatu Ive Josipovića, koji je prošao ispod svih, pa i najskromnijih očekivanja.

Sandra Bartolović/Forum.tm

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije