54.144.73.205 US
 

Marko Vidojković: Došao sam u Jasenovac u dresu Crvene Zvezde, a ostao sam živ

Piše:
srijeda, 3.3.2010. 07:53
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Razgovarao: Petar Vidov
Foto: ZagrebDox

DA JE nekim slučajem rođen negdje na Zapadu, Marko Vidojković vjerojatno bi bio među najvećim svjetskim zvijezdama suvremene književnosti. No, s obzirom da to nije slučaj, poznat je i popularan uglavnom samo u rodnoj Srbiji. Njegova proza je surova i sirova, udara ravno u glavu i prema nikome nema milosti. A prostora za pametnu društvenu kritiku prožetu crnim humorom u Srbiji sigurno ima.

Vidojković će za sebe reći da ga pola Srbije mrzi, a ne trudi se pretjerano ni sakriti koliko u tome uživa. "Džejmsdinovski" imidž zločestog dečka beogradske književne scene zaslužio je otresitim stavom i britkim kritičkim promišljanjima o društvenoj stvarnosti koja je, kako kaže, u praktički svim zemljama bivše Jugoslavije jednako iskrivljena.

Hrvatska publika s Vidojkovićevim pisanjem dosad nije imala puno dodira. Kod nas je izdan tek jedan njegov roman, ujedno i njegov najveći hit, "Kandže". No, imali smo ga prilike bolje upoznati na ZagrebDoxu, gdje je premijerno prikazan film "Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest" u kojem Marko zajedno s Miljenkom Jergovićem putuje nekadašnjim autoputom bratstva i jedinstva. Vidojković se nakon premijere nije dugo zadržao u Zagrebu, ali nije mu bilo teško izdvojiti malo vremena za razgovor za Index.

Kad ste snimali "Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest", jeste li Miljenko Jergović i vi radili po scenariju ili su dijalozi u filmu čista improvizacija?

"Ništa nije bilo skriptirano, sve doskočice i šale su improvizirane. Znali smo samo kuda trebamo ići, s kim trebamo razgovarati i znali smo da smo javno odgovorne ličnosti. Producenti su nas na to dobro pripremili jer se ipak radi o škakljivim temama i zbog te javne odgovornosti moraš paziti što pričaš. I onda kad su ti 'ekvilajzeri' nekako podignuti do kraja, ta improvizacija može doći do izražaja. Zbog toga nas redatelj ni produkcija nisu smarali s detaljima. Doveli bi nas na lokaciju, ispričali nam povijest tog mjesta, mi bi pitali što nas zanima, malo popričali i tako su nastajale scene".

Jeste li zbog te društvene odgovornosti koju ste osjećali bili barem malo "pod kočnicom"? Dojam je da ste u svojim romanima dosta direktniji i otvoreniji nego što ste bili na filmu.

"I Miljenko je književnik koji ide ravno u glavu u svojim romanima, ali film je drugačiji medij. Roman je čarolija koju pravi jedan čovjek i koja se širi na čitatelja. Kad ja napišem roman, to netko pročita i u glavi radi svoj film s likovima, zgradama, ulicama... Ovdje toga nema već postoji režija, produkcija, scenarij i protagonisti.

Morao sam biti malo suptilniji jer ipak se radi o vrlo suptilnim temama. Ja volim biti dosta direktan u svojim romanima kad se radi o muško-ženskim odnosima ili nekim malo plićim temama, u kojima je manje žrtava u pitanju. Kad ima toliko žrtava koliko ih je bilo na Bleiburgu i Jasenovcu i tako su ozbiljne svari u pitanju, onda sam se trudio svesti humor na takvu razinu da se ljudima ne smuči u želucu dok budu gledali film. Isto važi i za Miljenka".

Za vrijeme putovanja i snimanja filma posjetili ste mnoga zanimljiva mjesta i imali priliku razgovarati s nizom interesantnih sugovornika. Što vas je najviše impresioniralo?

"Definitivno Jasenovac. Tamo nikad nisam bio, a tolike se žrtve lako izgovore bez ijedne izgovorene riječi. I spomenik Bogdana Bogdanovića je definitivno pravo remek djelo, spomenik jednom užasu. Zbog toga je naš posjet tom mjestu ostavljen bez muzičke pratnje. Jasenovac je jedno užasno mjesto, a Bogdanovićev spomenik, koliko god bio lijep ne može stvarno posvjedočiti što se sve tu događalo. Ali to čovjek nekako osjeti iznutra.

Što se tiče sugovornika, svi su bili sjajni osim političara koji su do neke mjere zatvoreni tako da nikad ne možeš do kraja prodrijeti u njih. To važi i za Stipu Mesića i za Vuka Draškovića. Ovi malo, da tako kažem, običniji ljudi, profesori i ostali bili su totalno kul. A posebno spektakularan je bio kolega novinar Drago Hedl. To je čovjek koji se bori, koji je dosta trpio zbog svog rada i zalaganja za otkrivanje zločina nad srpskim stanovništvom u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. Jedan veliki laf, on mi je nekako ostao najdublje u sjećanju iako smo dosta kratko s njim pričali.

U razgovoru s publikom nakon projekcije ste spomenuli kako ste Jergović i vi pokušavali nasmijati gledatelje raznim natpisima na svojim majicama. Nismo mogli ne primijetiti uzorak u "modnim detaljima" iz Bleiburga i Jasenovca; nosili ste majicu s logom Fudbalskog saveza Srbije i dres Crvene Zvezde. Zašto baš nogomet?

"Iskreno, nemam pojma. Kasnije sam razmišljao zašto sam obukao baš te majice pa onda padnu na pamet neke simbolike o kojima isprva niti ne razmišljaš. Pa tako je i sport jedna vrsta rata, a nogomet je jedna vrsta sjajnog rata u kojem se uživa desetljećima i u kojem rijetko ima mrtvih, mnogo rjeđe nego u pravim ratovima. A uostalom, mislim da dres Crvene Zvezde u mjestu kao što je Jasenovac može malo razbiti tu odvratnu i užasnu atmosferu, inače bi se Miljenko i ja utopili u toj gomili leševa. Dobro je malo pomaknuti težište prema sadašnjosti. Jer ipak sam ja došao u Zvezdinoj majici u Jasenovac, a ostao sam živ (smijeh)".

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

U romanu "Kandže" napisali ste da je "najgora stvar koja može da vam se desi u Srbiji da živite u Srbiji". Stoji li ta teza i dalje i jeste li možda na ovom putovanju vidjeli i neka gora mjesta?

"To je u romanu rekao moj junak. Ali dobro, da se ne bi ja sada skrivao iza svog junaka, odvratne su sve zemlje koje su nastale u bivšoj Jugoslaviji. Svugdje se osjeti jedna ogromna rupa i kad čovjek vidi tu količinu banaka, tajkuna i kriminalaca koji su iz toga iznikli samo mu se smuči život. Tu nitko nije dobro prošao i kad svi bankrotiraju opet će kukati. Ali narod je stoka, a većina naroda su mediokriteti. To važi i za Srbiju, za Hrvatsku i za sve zemlje bivše Jugoslavije. Dok god su većina naroda mediokriteti, nama će se događati ratovi i sranja kakve god filmove snimali Miljenko Jergović i ja. Ne bih rekao da su Srbija i Hrvatska jedna od druge bolja, obje su usrane".

Što mislite o trenutnim političkim odnosima na relaciji Hrvatske i Srbije i kako komentirate ove tenzije koje se stvaraju posljednjih mjeseci oko Mesićevih izjava pa onda i Tadićevog nedolaska na inauguraciju Ive Josipovića?

"Ja ne glasam već dvije godine, otkad su mi neke stvari iz prve ruke postale jasne. Kad dođe do krajnosti između Hrvatske i Slovenije ili Srbije, samo možeš gledati tko će da 'pegla' to sranje i skuplja političke bodove i tko će izvlačiti zemlju ili zemlje iz konflikata. Sad se tako pojavio Ivo Josipović koji je jedna fenomenalna faca, onako još mekši i ljepši Boris Tadić.

Mesić je svoje savršeno odradio i sad je ovaj došao pružiti ruku pomirenja Srbiji. Ma to su sranja političarska koja ne možemo izbjeći jer je planeta previše retardirana da je vodi netko drugi osim političara! Tako da, jebe mi se živo za politiku i političare i 'neka im je lepa kuća'".

Ali ipak ima ljudi koji se napaljuju na te tenzije, kako u vašem okruženju, tako i u našem. Jeste li se zbog takvih stvari ikad osjećali nelagodno u Hrvatskoj?

"Super mi je ovdje. Nemam nikakav problem i zbog svog stava ga nikad nisam ni imao. Mene mrzi i pola Srbije pa ni tamo nemam nikakav problem. Nikad nisam imao ni dobacivanja na ulici ili bilo što jer mislim da u dubini duše, jedan na jedan, svatko zna što je normalno, a što nije. Kad se izbaciš iz te igre, iz tog da se bijemo oko ovog ili onog političkog pitanja i postaviš se tako da su ovaj jedan život kojeg imamo i planeta nešto sasvim drugo, a ne drkanja oko jebene politike, onda dođeš i možeš opušteno pričati s tim ostalima.

Zapravo samo treba izbaciti politiku iz svog miljea. Politika je nešto mnogo više od mandata u Skupštini i političkih plakata i reklama. Politika je nešto čime će se ljudi možda naučiti baviti kroz 500 ili 600 godina kad budu malo više evoluirali".

U Hrvatskoj je, kao što je spomenuto, dosad izdana samo jedna vaša knjiga, "Kandže". Planirate li izdati i ostale romane na ovom tržištu?

"Mislim da smo napravili jedan problem s tim 'Kandžama'. Što ima Srbin objašnjavati Hrvatima o devedesetima i borbi protiv diktatora kad su Hrvati svog diktatora voljeli, a mi smo svog mrzili. Šema je bila drugačija. Njih dvojica bili su isti, ali je koncept bio drugačiji, a narodi su prosto nasjeli jedan na jednu, a drugi na drugu priču.

Možda bi bilo bolje da smo u Hrvatskoj prvo izašli s romanom 'Sve Crvenkape su iste' zbog kojeg sam dobivao mnoge mejlove od ljudi iz Hrvatske kojima se to užasno sviđa. Ali ja sam bio u fazonu da su 'Kandže' imale devet izdanja, prodale se u 20.000 primjeraka pa 'ajmo izaći s tim i u Hrvatskoj. Sada mislim da je tema bila promašena jer je Hrvatska prošla sasvim drugačiji demokratski put od Srbije.

Što se tiče izdavanja ostalih romana, o tom potom. Knjige barem nemaju rok trajanja, a meni je najvažnije da one prvo šljakaju kod mog naroda, a onda ima vremena za regiju. Svatko treba ispričati priču o svom kraju, vjerojatno Beograd i Srbija trebaju imati nekog Vidojkovića, a Hrvatska i Srbija Jergovića. A u tom krugu vjerojatno i nema više nikog osim nas dvojice (smijeh)".

Kad su "Kandže" izlazile u Hrvatskoj, postojale su neke polemike oko toga trebali knjigu "prevesti" na hrvatski jezik ili ostaviti je u izvornom obliku. Srećom, prevladala je ova druga opcija. Što poručujete onima koji smatraju da hrvatski izdavač ne bi u Hrvatskoj trebao izdavati knjigu na srpskom?

"Mislim da su ti ljudi potpuno retardirani. Srećom, nikad nije ni postojala ta dilema. Profil je inzistirao da knjiga bude izdana na srpskom, odnosno, da tako kažem, na beogradskom. Koliko se mi ložimo na prijevod Alana Forda, toliko se i vi ložite na beogradski tako da bi se ljudima upropastio ugođaj čitanja da toga nije bilo. Ali mislim da to nikad nije ni bila ozbiljna tema, još od 'Rana' koje su svojevremeno u kinima imale hrvatske titlove. Niste valjda toliko retardirani da si to ponovno dopustite. A uostalom, to je i bilo davno, prije dobrih 15 godina. Bilo pa prošlo".

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije