Mora li se zakonom zabraniti poricanje križarskih ratova?

Mora li se zakonom zabraniti poricanje križarskih ratova?

KRIŽARSKA vojska pod zapovjedništvom Rajmunda Tuluškog i Godfreya Bouillonskog je 15. srpnja 1099. godine, nakon osmodnevne opsade uspjela probiti zidine Jeruzalema kojeg je tada bio branio fatimidski ganizon. Pobjednički križari su se pobrinuli da nekih 40.000 muškaraca, žena i djece - muslimana, Židova, pa i kršćana -ne dočeka slijedeće jutro.

Te su brojke prilično dojmljive, pogotovo kada se usporede sa krvoprolićima 20. stoljeća, u kome je bilo prilično malo slučajeva da toliki broj ljudi bude ubijen na istom mjestu u tako kratko vrijeme. Brojke su još dojmljivije kada se uzme u obzir da križarima nisu na raspolaganju stajala mnoga od dostignuća suvremene civilizacije, odnosno da se taj događaj može okarakterizirati kao "ručni rad".

S obzirom na sve gore navedeno, vrlo je lako zamisliti situaciju da bi netko od naših suvremenika, pogotovo onih kojima su holivudski filmovi ili članci u vodećim hrvatskim dnevnicima izvor neupitnih povijesnih istina, mogao doći do zaključka kako su događaji 15. srpnja 1099. najobičniji mit. Odnosno, taj poricatelj bi mogao ići još dalje i tvrditi kako križarskih ratova uopće nije bilo te da su oni izmišljotina nekih mračnih krugova s ciljem da se diskreditira kršćanstvo u korist nekih drugih vjera ili ideologija.

Što bi se dogodilo kada bi netko takve "bisere" iznio u javnosti? Na osnovu nekih slučajeva u prošlosti se može pretpostaviti kako bi se poricatelj križarskih ratova u najboljem slučaju mogao nadati web-stranici čiji se mjesečni broj posjetitelja može nabrojati na prstima jedne ruke.

Plemenite namjere

Na žalost, u jednom sličnom slučaju, koji je ovih dana izazvao veliku medijsku prašinu u svijetu, to se nije dogodilo. David Irving, britanski povjesničar poznat po iznošenju niza kontroverznih stavova o drugom svjetskom ratu, jučer je osuđen na tri godine zatvora u Austriji temeljem tamošnjeg zakona koji zabranjuje svako poricanje Holokausta.

Za Irvinga je to predstavljalo šok, s obzirom da se, u nastojanju da izbjegne zatvorsku kaznu, javno odrekao izjave iz 1989. godine na temelju kojih je bila podignuta optužnica, odnosno priznao da je po pitanju Holokausta bio u krivu.

Nema sumnje da će mnogi pozdraviti austrijsku presudu, i za to treba imati razumijevanja. Za razliku od križarskih ratova, među nama se još uvijek mogu naći oni koji su strahote Holokausta iskusili iz prve ruke te oni kojima svako poricanje ili umanjivanje tih događaja predstavlja smrtnu uvredu uspomeni na njihove bližnje.

Drugi će, pak, jučerašnji događaj opravdavati time da se negiranje, poricanje ili manipulacija poviješću, pogotovo kada je u pitanju rasnom, etničkom i vjerskom mržnjom motivirani genocid, uvijek moraju suzbiti u začetku, a kao argument navode kako su uprave takve manipulacije bili jedan od katalizatora nedavnog krvoprolića na našim prostorima.

Međutim, ma koliko ti stavovi izgledali razumni i opravdani, oni u sebi kriju opasnost daleko veću od one koju bi predstavljali poricatelji Holokausta. Ta se opasnost u pogrešci koja je u mnogo slučajeva imala stravične posljedice - potcjenjivanju ljudske gluposti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naime, smisao zakona koji su Davida Irvinga strpali u zatvor se zasniva na ideji kako će svatko iz zakonske zabrane poricanja Holokausta znati izvući ispravan zaključak, tj. da će shvatiti kako su antisemitizam, rasizam, nacizam i sve druge ideologije s kojima se implicitno ili eskplicitno pravdaju takvi stavovi potpuno nespojive s modernim društvom.

Iskustva s naših prostora, gdje četiri i pol desetljeća službene povijesne istine nije uspjelo spriječiti Vukovar i Srebrenicu, govore protiv toga, isto kao što zakoni o poricanju Holokausta i suzbijanju nacizma nisu spriječili pojavu neonacističkih skupina u Izraelu - posljednjoj državi gdje bi to itko mogao očekivati.

Zapravo, prije bi se moglo reći kako su takve zabrane imale sasvim suprotan učinak. Da je netko, čak i prije najnovije afere, u hrvatskoj javnosti proveo anketu o najpoznatijem ili najuglednijem svjetskom povjesničaru, David Irving bi u njoj sasvim sigurno potukao mnogo zaslužnija imena. Razlog je djelomično u publicitetu koje su mu dala protjerivanja i uskraćivanja viza, a djelomično i mišljenje da je sve te probleme izazvalo njegovo diranje u "osinje gnijezdo", odnosno kako u njegovim stavovima "ima nešto" čim su izazvali tako žestoku reakciju.

Naravno, Irvingova osuda u kaznenom procesu i zatvorska kazna će izazvati daleko veći učinak na javno mnijenje nego kada je prije pet godina izgubio mnogo prozaičniju građansku parnicu protiv harvardske povjesničarke Deborah Lipstadt. Gubitak parnice je Irvinga doveo do stečaja, i uz kuću u luksuznom londonskom kvartu mu oduzeo i status ozbiljnog povjesničara. No, ono što je izgubio tada može nadoknaditi u austrijskom zatvoru, gdje će polako stjecati reputaciju mučenika. I sama Lipstadt je izrazila slično mišljenje, držeći da jedino što takva osoba zaslužuje jest da na nju nitko ne obraća pažnju.

Put u pakao

Presuda Davidu Irvingu, kao i zakoni na temelju kojih je donešena, u sebi isto tako krije još jednu, možda i veću opasnost. Naime, ako se prihvati da istinu o Holokaustu valja braniti zakonskom zabranom njenog poricanja, odmah će se postaviti pitanje zašto se na sličan način ne bi trebalo braniti neke druge istine? U tom slučaju bi zakonodavci trebali biti dosljedni i donijeti zakonske odredbe o zabrani poricanja križarskih ratova, španjolske inkvizicije, genocida Indijanaca i staljinskih čistki. A onda bi - jednako tako dosljedno - nakon povijesnih istina na isti način trebale zaštićene neke istine vezane uz sadašnjost.

Kuda vodi takvo razmišljanje, predobro je poznato. Tako zakoni koji su utamničili Irvinga mogu - i vjerojatno jesu - donešeni iz najplemenitijih namjera, ali u sebi ipak nose klicu istog onog zla kojeg bi trebali spriječiti.

Upravo je toleriranje stavova i ideja koji nisu "čisti" i "prihvatljivi" pravi znak snage i zrelosti svakog modernog demokratskog društva. Isto kao što sloboda izražavanja nema smisla ukoliko ljudi nisu slobodni izraziti svoju glupost.

Dragan Antulov

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara