Mračni Božić Georgea W. Busha
PRIJE nekoliko dana je predsjednik SAD George W. Bush dao kratku predbožićnu izjavu u kojoj je ustvrdio kako je "2005. godina bila vrlo dobra za Amerikance". Dok se o istinitosti te tvrdnje može itekako raspravljati, dotle će biti vrlo malo onih koji bi među Amerikance kojima je 2005. godina bila dobra smjestili samog Busha. Predsjednik najveće svjetske sile ima daleko manje razloga Božić čekati s osmjehom na ulicu nego što je to bio slučaj prije godinu dana.
Prošle godine u ovo vrijeme Bush se mogao hvaliti uvjerljivom pobjedom nad jednim od najneizvjesnijih izbora u američkoj povijesti, odnosno preživljavanju cijelog niza vojnih, političkih i drugih katastrofa koje bi svakog drugog predsjednika koštale mjesta u Bijeloj kući. Uspio je pregrmiti cijeli niz spektakularnih promašaja u Iraku, otkriće kompromitirajućih detalja o temeljima vlastite vanjske politike, kao i propagandnu harangu kakvoj nije bio izložen ni Hitler u drugom svjetskom ratu. Bush sva ta iskušenja nije samo preživio, nego je iz njih izašao daleko jači - njegova Republikanska stranka je pojačala dominaciju u američkim državama i zakonodavnim tijelima; strani državnici, koji su samo koji mjesec prije otvoreno navijali za njegovu smjenu, morali su mu pokajnički ljubiti ruke, a mnogi holivudski liberali su, slično kao i prije četiri godine, zaboravljali vlastite najave o selidbi u Francusku u slučaju Bushove pobjede. Bush je, neopterećen pitanjem ponovnog izbora i sličnim političkim obzirima, imao ne samo jasan mandat, nego i mogućnost da Ameriku i svijet nastavi voditi u istom onom pravcu kojem ga je vodio u prethodne četiri godine.
Godinu dana kasnije, postaje više nego izvjesno da je sav taj mandat otišao u "paramparčad". Bush ovaj Božić dočekuje u otprilike istom onom položaju kakav je imao nakon izbora 2000. godine i kada su ga, s obzirom na neiskustvo i nedostatak jasnog mandata, posprdno nazivali one termerom - predsjednikom kome su suđene samo četiri godine u Bijeloj kući. U to doba - prije nego što je 11. rujan 2001. godine u potpunosti redefinirao Ameriku i svijet - Bush se smatrao slučajnošću, odnosno pogreškom koja će brzo biti ispravljena te kojoj nije potrebno pridavati ikakvu važnost odnosno za koju valja vezivati vlastitu političku budućnost.
Takvo stanje stvari je postalo najvidljivije upravo pred Božić, kada je Bush doživio jedan od najvećih i najspektakularnijih poraza svog predsjednikovanja u Senatu. Antiteroristički "Patriot" zakon - jedan od najkontroverznijih, ali za Busha i najvažnijih, stupova današnje američke politike, izgubio je potporu ne samo među demokratima, nego i među republikancima. Isto onako kao što je Bush u Senatu gradio svoju politiku uz pomoć konzervativnih demokrata, tako se danas ta ista politika ruši uz pomoć liberalnih republikanaca. Razlog za to nije u nekom spektakularnom ideloškom zaokretu američkih zakonodavaca, koliko njihovim pragmatičnim intreresom da se prije kongresnih izbora 2006. godine što je moguće više udalje od političke opcije koju mnogu drže prevladanom i zastarjelom.
Ironijom sudbine, razlog za tako brzu eroziju Bushovog političkog kapitala se ne može naći niti u Iraku, niti u slomu vanjske politike, niti u skandalima vezanim uz CIA-u, pa čak ni u tako prozaičnim stvarima kao što je američka ekonomija i životni standard. Po većini objektivnih kriterija, stanje po tim pitanjima je ili bolje ili, u najmanju ruku, ne bitno lošije nego što je bilo prije godinu dana. Krivca za svoje probleme Bush treba prije svega naći u sebi, odnosno onim osobinama kojima duguje svoj prošlogodišnji trijumf.
Ono što mnogi Bushu spočitavaju kao "kaubojštinu" bi se moglo protumačiti kao tvrdoglavost, odnosno nedostatak smisla za kompromis, ali isto tako kao odlučnost, jednostavnost i neposrednost. Bushovo predsjednikovanje je također pod snažnim utjecajem odrastanja u Teksasu, gdje se milijunski poslovi sklapaju stiskom ruke i gdje je vjernost važnija od diplome i stručnosti.
Godine 2004. su te osobine itekako dobro poslužile Busha. Prije izbora su mnogi od Bushovih pristaša tražili da se Bush riješi potpredsjednika Dicka Cheneya i ministra obrane Donalda Rumsfelda - dvojice najutjecajnijih, ali i najnepopularnijih članova Bushovog tima kojima su se bili pripisivali najgori skandali vezani uz Irak. Bush je, birajući između jednostavne političke računice i vjernosti svojim bliskim suradnicima, odabrao ovo drugo. Ta naizgled samoubilačka odluka je, između ostalog, doprinijela njegovoj pobjedi na izborima - neodlučni birači su u Bushu prepoznali vođu koji ne popušta pritiscima, odnosno vođu s kojim, za razliku od prevrtljivog Kerryja, uvijek znaju na čemu su.
Godine 2005. je sklonost da vjernost i druge osobne veze stavlja ispred svakog drugog, pa i političkog, kriterija Busha skupo koštala. Za to je najspektakularniji primjer bila FEMA, federalna agencija za otklanjanje posljedica katastrofa. Na njenom čelu je od godine 2003. bio Michael Brown, odvjetnik bez ikakvog stručnog ili menadžerskog iskustva, ali zato izuzetno blizak najužem krugu Bushovih pristaša. Kada je američki Jug udarila "Katrina", bilo je vrlo malo institucija koje, na ovaj ili onaj način, nisu zakazale. No, zato je FEMA pod Brownovim vodstvom bila ta na koju se svalio gnjev medija i američke javnosti. Pritisak je bio previše snažan čak i za Busha, koji je bio je prisiljen Browna žrtvovati te tako načeti famu o vlastitoj nepogrešivosti.
Još je ozbiljnija pogreška se dogodila pri onome što je trebala biti jedna od najvažnijih odluka Bushovog predsjednikovanja - nominacija kandidata za ispražnjeno mjesto suca Vrhovnog suda. Bush, koji je kroz Senat dotada bio glatko provlačio svoje bliske prijatelje i suradnike, zagrizao je pretvrd orah kada je na to važno mjesto pokušao postaviti osobnu prijateljicu i odvjetnicu Harriet Miers. Ovog puta se na njega sasula lavina kritika ne samo od strane liberalne javnosti, nego i dotadašnjih vjernih saveznika s vjerske desnice. Bushu su konzervativci spočitali ne samo nedostatak stručnih kvalifikacija kod Miersove, nego i nedostatak konzervativne ideološke profilacije - što je, s obzirom na ovlasti Vrhovnog suda, pogotovo u svjetlu debate o pobačaju, za njih daleko važnije od vjernosti čovjeku koji za tri godine ionako neće biti u Bijeloj kući. Nakon što se vidjelo da za Miers u Senatu nema potpore, ona se povukla i u engleski riječnik uvela riječ miersovanje kao sinonim za torpediranje kandidature od strane političkih istomišljenika, odnosno još jedno poniženje Bushove administracije.
Mnogi bi rekli da sadašnji Bushovi problemi nisu ništa posebno, barem ako se usporede s nevoljama koje su mučile neke njegove prethodnike poput Nixona, Reagana i Clintona u drugom predsjedničkom mandatu. Oni isto tako pokazuju da čak i u slučaju nekoga kao što je trenutni predsjednik SAD važi pravilo da nijedan igrač nije tako važan kao sama igra. A već Božić 2006. godine bi vrlo lako mogao pokazati kako su svi opisi prošlogodišnje ustavne rutine kao epohalnog događaja o kome ovisi sudbina svijeta bili daleko od stvarnosti.
Dragan Antulov
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati