Navijači i prosvjednici
Foto: Ronald Goršić, Vlado Kos, Damir Glibušić/Cropix
PERIOD oko važnijih nogometnih utakmica svake je godine posebno slavlje za sve one koji u tom bezumlju pronalaze odličnu zabavu. Zabavu koja ima naviku razvući se na nekoliko dana i pritom kreirati nezapamćen interes javnosti koja kroz cijelu tu gungulu prolazi intenzivno doživljavajući svaki poraz kao vlastiti. Veliki i masni naslovi iz kojih bi, da ne znate da je riječ o nogometu, mogli izvući da se radi o potpunom uništenju cijele zemlje, a ne izgubljenoj kvalifikacijskoj utakmici koja, pokazalo se, i nije presudna. Sama utakmica ponekad ne može parirati vatrometu ludosti koji prethodi.
I premda su svi više-manje svjesni da nogomet nije ništa više od odlične zabave koja može završiti težim ili lakšim mamurlukom, stvari se odjednom počinju shvaćati tako ozbiljno i sve što smo do tog trenutka radili, odjednom se gleda kroz prizmu nogometnog spektakla. Posao, rokovi, obaveze, red, rad, disciplina, pa čak i prosvjedi, postaju sekundarne stvari koje mogu pričekati ili se pak moraju organizirati tako da budu gotove do trenutka kad tekma počne.
Možete govoriti da je nogomet najvažnija sporedna stvar, ali u periodu oko utakmice ta teorija ne drži vodu. Stvari na koje inače ne bi obraćali pažnju postaju pitanja od velike važnosti, a u tom trenutku zaboravljate i na sve nedaće koje su do jučer predstavljale goruće teme. Da smo kojim slučajem izvojevali pobjedu, recesija i totalni kaos koji vlada u državi, postali bi smiješna i nebitna priča u sjeni velike pobjede, a shvatili bi da ta pobjeda ne znači apsolutno ništa tek kada bi se spustili s kolektivnog tripa.
Smatrati da je bilo što važnije od nogometa najobičnije je zavaravanje.
Teško je odgonetnuti što je pokretačima sindikalnih prosvjeda prolazilo kroz glavu kada su za početak "organiziranih šetnji većim hrvatskim gradovima" izabrali dan kada Hrvatska igra protiv Engleske. Što su očekivali? Rekordnu posjećenost? Spektakl za koji će se tražiti "karta više"? Ovdje vrijedi parafrazirati Slavena Bilića i reći da su tri stotine letargičnih vinkovačkih prosvjednika sasvim pristojan rezultat jer da se kojim slučajem prosvjed sudario s terminom početka utakmice, na ulicama bi mogli pronaći samo organizatore i odjek posprdnog smijeha svih onih koji ne mogu vjerovati da je netko odlučio "pokrenuti lavinu" na dan utakmice. Dobro su i prošli.
Šest i pol tisuća Hrvata napustilo je zemlju ne bi li pogledali utakmicu znajući da nam šanse nisu vrijedne spomena. Pitanje je hoće li sveukupno šest tisuća Hrvata napustiti vlastite domove i prošetati se do trgova kada cirkus dođe i u njihov grad. Da je pristup bio drugačiji i da se krenulo s "Večeras u 20.15, veliko okupljanje na trgu. Prijenos utakmice, piće i hrana po popularnim cijenama.. . A i prosvjedovat će se", radilo bi se o punom pogotku jer volimo nogomet, volimo popiti, a nije nam mrsko ni blebetanje bez konkretnih rezultata.
Takav se pristup prosvjedima u prvu ruku čini kao loša zajebancija, ali čak i uz takvu pučku veselicu prosvjed koji od 36 000 ljudi (a to su samo Vinkovci) uspije skupiti samo njih 300 ipak djeluje gore. Na kraju krajeva, nogometno ludilo čini se kao savršeni potez jer natjeralo je cijeli narod da ozbiljno shvati puno veće gluposti.
Kako drugačije shvatiti domaće medije koji su piskaranja tabloida The Sun počeli prenositi kao nešto uistinu bitno. Otkad je The Sun postao relevantan? Netko je napisao da su Hrvati rasisti i nacionalisti. U redu ako spomenemo jedan takav naslov, ali The Sun je odjednom postao redovita referenca po pitanju nogometa. U tom žutom ludilu najžalosnije je to što Sun cijelu priču nije, po dobrom starom običaju, "frizirao" i pretvorio u tragikomičnu gomilu cirkusarija. Jednostavno su opisali situaciju s naših stadiona. Oni su napisali, a mi smo se potrudili da bude žalosno. Da, pušta se Thompson koji više ni ne krije da je zadrti primjerak neo-nacista, da, crni se igrači vrijeđaju na rasnoj osnovi i da, navijači su s vremena na vrijeme skloni tijelima stvoriti kukaste križeve.
Ipak, Hrvati su u 90 minuta skloni pokazati 90 različitih emocija , sve nas vratiti 90 godina unazad i to nazvati navijanjem.
I naravno da nogomet nije krivac za slab odaziv prosvjednika, ali činjenica je da će potencijalni prosvjednik svoju večer radije provesti živcirajući se pred TV-om (siguran u to da mu ovakve utakmice neće donijeti ništa osim čemera i jada) nego da vrijeme troši na još jedan u nizu besciljnih prosvjeda koji su postali podsjetnik na to da bi se na prosvjedima trebali ponašati poput navijača, a na utakmicama poput prosvjednika.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati