Foto: Gasper Tringale / Vanity Fair

CHRISTOPHERA HITCHENSA časopis Prospect 2005. godine uvrstio među pet vodećih svjetskih intelektualaca. Njemu je to bilo neizmjerno smiješno.

> Umro Christopher Hitchens, jedan od četiri jahača apokalipse

Itekako svjestan raspona svog intelekta, zbog čega se u javnim nastupima ponekad doimao bahato i pretenciozno, Hitchens nikad nije težio grandioznosti. Nije mu trebala potvrda akademske zajednice, "intelektualne elite", od koje se ionako u više navrata distancirao.

Posebno jer bi njegova osobna lista najvećih umova današnjice izgledala znatno drugačije. Hitchens je ipak bio "samo pisac"; znanstvenici i veliki umjetnici, hrabri lideri i revolucionari, ljudi koji istinski čine svijet boljim mjestom, u njegovoj su glavi bili ti koji su zaslužili najveća društvena priznanja.

Kompleksna ličnost, kakva je prerano preminuli Hitch bio, zaslužuje kompleksan opis. Socijalist, marksist, esejist, alkoholičar, provokator, velemajstor debate, antiteist, zagriženi antitotalitarist... Sve su to pojmovi koji su se, u ovom ili onom trenutku njegova života, vezivali uz Hitchensa. I da ne zaboravimo, iznad svega - Novinar.

Oženjen za pisanje. Do same smrti.

Pisanje za Hitchensa nije bilo stvar izbora. Tipkovnica je, čak i u posljednjim trenucima Hitchensova života, bila tek produžetak njegovih prstiju. Do zadnjeg trena bio je, kako je to u izjavi za BBC sročio Hitchensov veliki prijatelj, britanski književnik Ian McEwan, "oženjen za pisanje".

"Sve do samoga kraja, čak i kad je bio najslabiji i nije se više mogao boriti s rakom, inzistirao je na pisaćem stolu uz prozor u svojoj bolničkoj sobi. Moj sin i ja morali smo ga zajedno posjesti u tu stolicu, dok mu je iz tijela virilo osam cjevčica. I tako je Hitch, čovjek kojem je ostalo još samo nekoliko dana života, ispisao tri tisuće riječi i ispunio rok za predaju teksta", opisuje McEwan.

Iskušenje volje

Zadnji tekst kojeg je Hitchens iza sebe ostavio objavljen je u Vanity Fairu pod naslovom "Iskušenje volje". U njemu Hitch propituje (ne)istinitost Nietzscheove maksime: "Što me ne ubije, to me ojača". Borba s rakom jednjaka, argumentira Hitchens, ne samo da ga nije ojačala, ni fizički ni psihički, već je u njemu probudila iskonski strah - ne od smrti, već od vegetativnog života, od nemogućnosti pisanja.

"Pišem ovo nakon što sam primio injekciju da mi olakša bol u rukama, dlanovima i prstima. Glavna nuspojava ove boli je utrnutost udova, koja me ispunjava ne-iracionalnim strahom da ću izgubiti sposobnost pisanja. Bez te sposobnosti, siguran sam, moja će 'volja za životom' biti uvelike oslabljena. Vrlo često sam važno znao reći da pisanje nije samo moje zanimanje i moj kruh, već čitav moj život, i to je istina. Baš kao što je bilo i u slučaju gubitka sposobnosti govora, koju trenutno olakšavaju injekcije koje sam primio u glasnice, osjećam kako moj identitet nestaje dok kontempliram o mrtvim rukama i gubitku 'odašiljača' koji me povezuju s pisanjem i razmišljanjem".

Borac do samog kraja

Ne bi, međutim, bilo u Hitchensovom stilu da se od svojih čitatelja oprostio u ovom, samosažaljevajućem tonu. Baš poput svog heroja Georgea Orwella, kojem je posvetio knjigu "Why Orwell Matters", Hitch je iznad svega cijenio hrabrost. U smrti, kao i u životu, ona ostaje njegov vrhunski ideal.

"Odlučio sam da ću podnijeti sve čime me moja bolest može udariti, da ću ostati borben čak i u trenucima kada se pripremam za svoje neizbježno propadanje. Ista je to stvar koju čini i zdrava osoba, samo u manjoj brzini. Smrt je naša zajednička sudbina. No, u svakom sam slučaju spreman raskrstiti s plitkim maksimama koje ne ispunjavaju svoja obećanja".

Rastužio i obožavatelje i mrzitelje

Ovakav Hitchensov oproštaj od života podjednako je rastužio one koji ga vole i one koji ga mrze. Mi koji smo uživali u Hitchevom radu sada moramo prihvatiti činjenicu da nas više neće razveseljavati i inspirirati tekstovi "najboljeg publicista na engleskom govornom području", kako ga naziva njegov bivši urednik u Atlanticu Benjamin Schwarz.

No, puno je teže ovima drugima, pripadnicima religijom zadojenog stada čije je ideale Hitchens raskrinkavao, a koji su do zadnjeg trena bili uvjereni da će bliski susret sa smrću Hitcha natjerati da se "pokaje" i prihvati "jedinog pravog boga". Ma koji god to bio. Samo za njih Hitch je u travnju ove godine, kada je već bilo izvjesno da mu se bliži konačni čas, imao oproštajnu poruku: "Mogućnost iskupljenja i nadnaravnog spasa sada mi se čini čak i više isprazna i umjetna nego prije".