SVE IDE kao po dobro uhodanom scenariju. I to petparačkog filma u kojem se na samom početku zna kako priča završava. Partneri uđu u Vladu, partneri se ne slažu s Vladom, partneri ostaju u Vladi. Premijer ima puno razumijevanje za činjenicu da partneri glasuju protiv odluka njegove Vlade. I svi zagrljeni odlaze u zalasku sunca. The end.

Nažalost, ovo nije kraj. Zapravo, to je tek početak jedne farsične vladavine koja je, vjerovali ili ne, ridikuloznija od prethodne. Ova parada koju su SDSS i HDZ izveli s priznanjem Kosova najbolji je pokazatelj koliko Vlada i partneri drže do sebe. Partneri u zločinu. Možda se nekome čini da nije potrebno po stoti puta ponavljati mantru o principima i foteljama, jer ponavljanje u hrvatskoj politici očito nije majka mudrosti. Ali ajmo utvrditi gradivo.

Priznanje Kosova ipak nije dovoljno da se napusti Vlada

Dakle, Milorad Pupovac (jer o njemu je ovdje riječ, ne o SDSS-u) mjesecima je najavljivao da će se njegova stranka i predstavnik u Vladi protiviti priznanju Kosova. Razlozi su bili prilično lepršavi, ali uglavnom, ticali su se dobrosusjedskih odnosa, stanja u regiji i tome slično. Nešto od toga, saznali smo kasnije, uklesano je i u koalicijski sporazum SDSS-a i HDZ-a.

Na opetovana pitanja novinara hoće li srpski predstavnici zbog izvjesnog priznanja napustiti Vladu, Pupovac je davao uobičajeno neuhvatljive odgovore: tipa, razmislit će o suradnji, konzultirat će se, tome slično i tako dalje. Onda smo u utorak izviješteni da na famoznom sastanku Sanadera sa SDSS-ovcima nije bilo govora o izlasku iz koalicije (!). Nešto tako krupno kao što je priznanje Kosova, a slijedom toga rizik da regija eksplodira u nacionalističkom ognju, za Pupovca nije bio dovoljan razlog da napusti koaliciju.

Nisu znali kako to izvesti, ali su se dosjetili

Slobodan Uzelac, čovjek koji je već petu godinu dio HDZ-ova vladajućeg aparata - prvo kao državni tajnik, a sada kao potpredsjednik Vlade - bio je izuzetno neraspoložen u vrijeme dok se zvecalo njegovom ostavkom. Njemu se ostajalo u Vladi, a nisu znali kako to izvesti. Razmišljali su, razmišljali - i dosjetili se!

Dakle ovako: Uzelac na sjednici Vlade glasa protiv priznanja, odmah se posipa pepelom i principijelno ponudi ostavku, koju dobrohotni i velikodušni Sanader odlučno i principijelno odbije. Naravno da Vlada smije biti nesložna. Naravno da potpredsjednik smije dovesti u pitanje vjerodostojnost svoje Vlade. Naravno da se sve to može - jer to je Hrvatska.

Kao što reče Zoran Milanović, sutra će i Sanader podnijeti ostavku koja neće biti prihvaćena. Tako i treba. Ako si međusobno ne štite leđa (i fotelje), tko će ih štititi umjesto njih?

Branimirova bojna u pričuvi

I tako, SDSS je poput HSS-a rušio jednu od krucijalnih odluka Vlade, nije ju srušio i upravo zbog toga nije mu se ništa dogodilo. Da je doista bio u poziciji rušiti ju, bila bi to druga priča. A da je Sanader doista u prilici bahatiti se kažnjavanjem nepoćudnih partnera, to bi isto bila druga priča. Ovako, u pričuvi sjedi Branimirova obrambena bojna i za čovjeka koji je optuženika za ratni zločin pustio iz Vlade kako bi mogao računati na njegovu potporu u Saboru, nema prevelikih bojazni. Guraj dok ide.

Tko im što može?

SDSS je glasovao protiv Kosova, a za Srbiju, što u očima njegovih birača i još više, političkih pokrovitelja iz Beograda u čijem interesu očito nastupaju, izgleda kao principijelan potez. Eto, oni se protive, a to što ne ide, nije njihov problem. Oni su svoj stav izrazili. Tko im što može? A sad, okrenimo se važnijim stvarima. Foteljama (za jednu od njih, onu potpredsjednika Vlade, mudri Pupovac osobno se nije trgao, jer je znao što ga čeka), financijama (za koje mudri Pupovac zna da će kapnuti kad god zatreba), cementiranju statusa ekskluzivnog zastupnika interesa srpske manjine u Hrvatskoj, što je postao jedan od unosnijih poslova u posljednje vrijeme.

Bilo je totalno suludo od takve ekipe na čelu s Pupovcem očekivati da će se odreći svega toga, samo radi Kosova. Pa nisu zato ušli u Vladu. Pa nisu zato koalirali s prirodnim neprijateljima iz HDZ-a. Pa nisu ludi odreći se svega toga kako bi se Sanader u miru mogao okrenuti Branimirovoj obrambenoj bojni. Pa da Šišljagić, nedobog, dođe na Uzelčevo mjesto. Prije će Uzelac istupiti iz SDSS-a, kao što je tek prije tri tjedna na jedvite jade u njega ušao. I lijepo ostati u vlasti.

Dakle, bio je to samo jedan uobičajen radni dan u Banskim dvorima. Ništa dramatično. Malo se Vlada pokefala unutar sebe, ali ništa tako strašno da se sutra ne bi opet okupila u radu za zajedničko - ali ne opće! - dobro.