54.198.247.44 US
 

O Mili Budaku, opet: Deset činjenica i deset pitanja - s jednim apelom u zaključku

Piše:
ponedjeljak, 23.8.2004. 15:54
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

OBJAVLJUJEMO cjeloviti tekst i potpisnike apela "O Mili Budaku, opet: deset činjenica i deset pitanja s jednim apelom u zaključku", koji su danas Hini dostavili akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić.


"U povodu najnovije medijske hajke na Milu Budaka, u kojoj na nedostojan način, osim notornih neznalica, sudjeluju i ostrašćeni njegovi politički mrzitelji, a da bi se dokazala vjerodostojnost načela depolitizacije pravosuđa i afirmacije pravnih kriterija u pravnoj državi, što je po svojim Ustavnim odredbama Republika Hrvatska, iznosimo deset činjenica i postavljamo deset pitanja.

Evo najprije tih činjenica:

1) Mile Budak, zagrebački odvjetnik i član Hrvatske stranke prava, koji je pred kraljevskim sudom u Kraljevini SHS, svibnja 1925., branio komunističkog prvaka Vladimira Ćopića, tada već i autor dviju zapaženih knjiga književne proze, ličkih priča Pod gorom i zapisa jednog malog intelektualca Raspeće, tiskanih u nakladi Matice hrvatske, napadnut je 7. lipnja 1932., oko podneva, u kućnoj veži zgrade u Ilici 10, po naredbi beogradske vlade a u organizaciji Uprave policije u Zagrebu. Atentat su izvela trojica policijskih plaćenika zadavši mu nekoliko udaraca željeznom šipkom po glavi. Liječen je u zagrebačkoj bolnici 38 dana.

2) Sedam mjeseci kasnije, zajedno sa suprugom Ivkom, otišao je u emigraciju i pristupio Ustaškom pokretu.

3) U Zagreb se vratio, mimo suglasnosti Ante Pavelića, 6. srpnja 1938.

4) Odmah objavljuje roman u četiri knjige Ognjište. O tom romanu napisano je nekoliko desetaka najpohvalnijih prikaza kako u hrvatskoj tako i u srpskoj i u slovenskoj književnoj kritici, a jedan od njih napisao je i Josip Horvat u Jutarnjem listu 31. srpnja 1938. pod naslovom Lička Ilijada. Reprezentativno djelo hrvatske književnosti. Njegovu ocjenu do danas nitko nije osporio relevantnom književno-kritičkom prosudbom.

5) Obnavlja suradnju i prijateljstvo s Vlatkom Mačekom, ali poslije osnutka Banovine Hrvatske uhićen je 15. veljače 1940. i zadržan u zatvoru bez sudskog rješenja do 12. travnja.

6) Toga dana nađena je mrtva u zdencu Budakova vinograda njegova supruga Ivka. Ni do danas nisu rasvijetljene okolnosti njezine tragične smrti, koja ga je psihički utukla. Obolio na žuči i neposredno prije ustrojstva NDH operiran, tako da je 10. travnja 1941. dočekao u bolnici ne sudjelujući u proglašenju NDH.

7) U Vladi NDH zauzimao je položaj ministra bogoštovlja i nastave i nije bio inicijator tzv.rasnih zakona, njih je donijela Vlada pod pritiskom Nijemaca, ali je na tome mjestu zavlačio koliko god je mogao i odgađao njihovu primjenu, zaštićujući kako Židove tako i Srbe koji su se našli kao profesori zagrebačkoga Sveučilišta, o čemu je svojedobno, još u doba komunističke vlasti, iznio činjenice Jaroslav Šidak. Nije poznat ni jedan jedini slučaj, da je ikome izravno nanio ikakvo zlo. Njegov pomirljivi govor na velikom političkom zboru u Virovitici ocijenilo je i beogradsko (Nedićevo) Novo vreme 19. kolovoza 1941. glasom razbora iz Hrvatske. Dok je obavljao ministarsku službu njegov osobni vozač bio je Židov, a cijelo vrijeme NDH održavao je prijateljske odnose s nekoliko zagrebačkih židovskih obitelji, pa ga je njemački policijski ataše denuncirao zbog toga svojoj vladi. Kao poslanik u Berlinu nije imao nikakva političkog utjecaja, a kao ministar vanjskih poslova uvjetovao je, dosta grubo i sasvim nediplomatski, uspostavu odnosa s Mussolinijevom Talijanskom Socijalnom Republikom Mussolinijevim odricanjem od Rimskih ugovora, zbog čega je bio prisiljen podnijeti ostavku. Time prestaje njegova politička aktivnost u Hrvatskoj.

8) U svibnju 1945. nije bio zarobljen od partizana, kao što piše Vjesnikov novinar, nego su ga engleske vojne vlasti izručile jugoslavenskim partizanima 18. svibnja 1945.

9) Sudski proces vođen je protiv njega i još nekih suoptuženika pred Vojnim sudom II. armije u Zagrebu 6. lipnja 1945. Osuđen je na smrt vješanjem, a presuda je izvršena već sljedećeg dana, 7. lipnja 1945., na 13. obljetnicu zagrebačkog atentata na nj! Za grob mu se ni danas ne zna.

10) Dokumentacija kako o provedenoj istrazi tako i o procesu pred sudom nije nikada bila predočena javnosti niti je bila dostupna znanstvenim istraživačima, niti je do danas proučena u cjelini.

A evo i pitanja:

1) Jesu li atentatori na Budaka 1932. i njihovi naredbodavci počinili zločin?

2) Je li cjelokupni proces, od istražnog postupka do suđenja pred Vojnim sudom II. armije u Zagrebu mogao biti korektan i pravno valjan s obzirom na činjenicu da je, uz tako tešku optužbu, istraga provedena za jedno popodne, a suđenje trajalo samo nekoliko sati, da su se i istraga i suđenje vodili bez branitelja i bez saslušavanja svjedoka obrane, čak i bez prava na žalbu, pa je tako teška kazna izvršena već sljedećega dana, ni dvanaest sati nakon izricanja presude? Jesu li i danas, u Republici Hrvatskoj, pravno respektabilni i takav proces, i osuda koja je na njemu donesena, a najzad i njeno izvršenje?

3) Je li takvim suđenjem izvršen prema njemu ratni zločin, i to nakon završetka rata?

4) Je li bilo regularno ubojstvo njegove 20-godišnje kćeri Grozde? Nakon što su je rastavili od oca, vojne vlasti Jugoslavenske armije pogubili su je negdje kod Škofje Loke, a prema nekim glasovima i silovali, bez ikakve optužbe, bez ikakve istrage, bez ikakva suđenja. Ubijena je, očito, samo zato jer je njegova kći, a nikakva dokumentacija o tome ni danas nije poznata, kao što je nepoznat i njezin grob. Je li takva likvidacija ratni zločin? I to ratni zločin izvršen poslije rata?

5) Je li uvjerljivo kad dokazani ratni zločinci svoju žrtvu svrstavaju bez ikakvih dokaza u red ratnih zločinaca?

6) Rečenica Srbe na vrbe, koju je izrekao u Varaždinu, a za koju je i sam priznao prijateljima, kad su mu zbog nje prigovorili, da mu je izletjela, nije njegova rečenica: nju je prvi izrekao 1914. Slovenac Marko Natlačen, kojemu to nije smetalo da u vrijeme Kraljevine Jugoslavije bude istaknuti član slovenske Klerikalne stranke Antuna Korošeca, a onda, kao takav, sredinom tridesetih godina postane i ban Dravske banovine! To međutim nije isprika za nj. Budaku se ona ne može oprostiti, ali je li ta krivnja dovoljna da ga se proglasi ratnim zločincem? Ne bi li regularni sud povezao tu rečenicu s onom željeznom šipkom i proveo potrebna vještačenja, koja se nameću sama po sebi?

7) Ako je proces Budaku bio politički proces, kao što su to bili i mnogi procesi pred komunističkim sudovima, uključujući i one poslije hrvatskog proljeća, a teško bi bilo dokazati da oni to nisu bili, po kojoj to logici neki tvrdi zagovornici pravne države i depolitizacije sudstva danas, u Hrvatskoj, istodobno odobravaju političke procese u razdoblju od 1945. do 1990., i prihvaćaju njihove osude, pa se štoviše osuđenike na njima usuđuju i kvalificirati najtežim izrazima, težim i od onih koji su bili navedeni i u optužnici i u osudi (što bi čak moglo biti i kažnjivo)? Ne otkrivaju li se time oni sami kao filokomunisti jugoslavenske orijentacije? A ako to doista jesu, a teško bi nas mogli uvjeriti da nisu, zašto se otvoreno ne očituju takvima, umjesto što se kukavički kamufliraju demokratskim načelima (koja, kad su bili u prilici, sve do 1990., in praxi ni sami ne samo da nisu poštovali nego su ih naprotiv svjesno gazili)? I nije li onda vrijeme da Republika Hrvatska, kao pravna država, koja ne primjenjuje političke kriterije u svome pravosuđu, izjavi, jednom zauvijek, da ne priznaje pravnu valjanost bilo kojeg političkog procesa u prošlosti, kao ni moralne i političke konzekvence koje iz njih proizlaze (uz pridržavanje prava da u pojedinim kaznenim predmetima, kao što je i ovaj, ako je potrebno, provede pravno regularnu obnovu procesa)?

8) Ima li među našim eminentnim pravnim ekspertima i znanstvenim autoritetima ikoga tko bi, danas i ovdje, bio voljan - ne sposoban nego upravo voljan! - dokazati nevjerodostojnost komunističkog antifašizma zbog raskoraka između komunističke teorije, izražene u zakonima i javnim deklaracijama, i komunističke prakse, ispunjene svakodnevnim i različitim nasiljima i zločinima prema vlastitim građanima, što je potvrdio i sam Josip Broz znamenitom izjavom 1972. u Prištini, da se sudci ne moraju držati zakona kao pijan plota (doslovce tako!), čime je i sam priznao ne samo pravnu nevjerodostojnost nego i nezakonitost komunističkog sudstva, pa nepriznavanje komunističkog antifašizma i njegova pravosuđa ne znači i osporavanje antifašizma kao jednoga od temelja Republike Hrvatske, notificiranoga i u preambuli njezina Ustava, nego upravo obratno, znači priznavanje tih temelja, ali u izvornom, demokratskom značenju tog pojma?

9) Jesu li Vjesnik, Novi list i neke druge tiskovine, odlučivši pisati o Budaku, mogli naći novinare kvalificiranije za tu temu, novinare koji o Budaku nešto i znaju, novinare koji ne bi ponavljali stare i dubiozne kvalifikacije u pravnom smislu nevjerodostojnih sudova? Tako npr. ne bi novinar Vjesnika, očito ne razumijevajući pojmove o kojima piše, osporavao ono što nikada nitko nije ni tvrdio, naime da je Budak bio reformator hrvatske književnosti?

10) Hrvatska je danas pluralistička a ne jednoumna i nije li Vjesnik, kad je već želio čuti mišljenje hrvatskih građana o Budaku, mogao u onoj svojoj anketi zapitati nešto i građane koji nikada nisu bili integralni Jugoslaveni, a najmanje u presudnim godinama za hrvatsku slobodu 1989./1990.? Zar u Hrvatskoj danas nema i takvih intelektualaca, i ne samo intelektualaca, koji u ono vrijeme nisu bili ni svjedoci optužbe na tadašnjim političkim procesima, ni UJDI-jevci, niti su danas njihovi duhovni trabanti? I, najzad, zašto većina medija u Hrvatskoj danas dopušta čuti samo njihov glas? Skrivajući se iza demokratskih fraza, kriptokomunistička manjina u Hrvatskoj medijski je ovladala gotovo cijelim duhovnim prostorom, krivotvoreći naše javno mišljenje; je li njihova mimikrija hrabrost ili podlost? Je li teško razabrati njihov cilj?

Legitimni demokratski zahtjev glasi vrlo jednostavno: audiatur et altera pars!

Spomenik (ili spomen-ploča) Mili Budaku u Svetom Roku - da ili ne? To je pitanje samo povod ovome tekstu, ali ne i bitno pitanje koje ovoga trenutka traži urgentni odgovor. Štoviše, to pitanje se možda ne bi ni postavljalo, kad bi nam bio poznat grob Mile Budaka. Ali on je nepoznat i danas. A osnovno je ljudsko pravo svakoga čovjeka, da ima svoj grobni humak, da se za nj zna i da bude obilježen.

Potpisujemo ovaj tekst kao apel. Ne želimo uzurpirati ulogu regularnoga nadležnog suda ni prejudicirati njegovu odluku. Očekujemo da Republika Hrvatska, dosljedna u provođenju načela pravne države, pridonese svoj udio i da nadležna tijela, i to po službenoj dužnosti, pokrenu obnovu političkih procesa održavanih u doba komunističke i drugih totalitarističkih vlasti, pa tako i procesa protiv Mile Budaka. Neka se uzmu u obzir svi dokumenti, koje budu podnijeli i optužba i obrana, neka se pravnom nepristranošću, sine ira et studio, prosudi njegova objektivna krivnja i neka se izrekne pravomoćna, pravno regularna i na zakonu utemeljena presuda. Svi ćemo je priznati i poštivati.

Ovaj apel je otvoren za svakoga tko ga bude želio naknadno supotpisati.

U Zagrebu, kolovoza 2004.

Akademik Ivan Aralica, književnik

Jakov Aralica, profesor

Rudolf Arapović, novinar i publicist

Mirsad Bakšić, dipl.iur., brigadir HV i predsjednik Udruge "Dr. Safvet beg Bašagić"

Mile Balen, književnik

Josip Baotić, dipl. oec. kib., direktor INTERCON-a, međunarodnog savjetovanja za strateški razvitak društva

Mr. sc. Ivan Bekavac, publicist

Nada Beuc, profesor, tajnica Ogranka Matice Hrvatske Makarska

Dr. sc. Ivan Biondić, sveučilišni profesor

Damir Borovčak, dip. ing. i publicist

Kruno Bošnjak, akademski kipar i profesor ALU u m.

Josip Botteri Dini, akademski slikar, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Splitu

Dr. Ivan Brzović, liječnik u Kupresu

Suzana Budimir, dipl. ing., profesorica

Matija Bulić, domaćica

Emil Čić, publicist, muzikolog i glazbenik

Dr. dr. h. c. Nikola Debelić, sveučilišni profesor

Julije Derossi, književnik

Zlata Derossi, profesorica

Tonka-Marija Dobrinić, umirovljenica

Mira Donadini, socijalna djelatnica u m.

Dr. sc. Andrej Dujella, sveučilišni profesor

Dr. sc. Senadin Duraković, sveučilišni profesor

Dr. Ivo Dužević, psihijatar-psihoterapet, član predsjedništva Ogranka Matice Hrvatske Makarska

Nela Eržišnik, glumica

Vlado Franjević, kulturno-likovni radnik, Lichtenstein

Vladimir Fuček, sudac u m., predsjednik URV "Hrvatski domobran"

Osvin Gaupp, Baden, Švicarska

Dunja Gaupp, Baden, Švicarska

Ivan Ivanda, profesor, član predsjedništva Ogranka Matice Hrvatske Makarska

Dr. Luca Ivanda, specijalist školske medicine

mr. sc. Nenad Ivanković, novinar, publicist i predsjednik HONOS-a

Ilija Ivezić, filmski i kazališni glumac

Dr. sc. Jere Jareb, profesor emeritus Saint Francis University, Loretto, USA

Akademik Dubravko Jelčić, književnik, znanstveni savjetnik u m.

Ivan Jindra, novinar

Tomislav Jonjić, odvjetnik i publicist

Dinko Jonjić, dugogodišnji politički zatvorenik, danas odvjetnik u Imotskom

Josip Jović, novinar i publicist

Dr. sc. Josip Jurčević, znanstveni savjetnik

Anto Jurendić, predsjednik udruge Uzdanica 90. ATJ Lučko

Marko Jurič, novinar

Dr. sc. Fra Karlo Jurišić, umirov. profesor teologije i povijesti

Marina Jurišić, članica predsjedništva Ogranka Matice Hrvatske Makarska

Pajo Kanižaj, književnik

Pavao Slavko Keserović, dip. ing., Melbourne, Australija

Jure Knezović, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika

Mato Kovačević, novinar

Marko Krilić, ing., Busovača

Ivan Kujundžić, akademski kipar

Dr. sc. Nedjeljko Kujundžić, sveučilišni profesor

Ivan Lacković-Croata, slikar

Miro Laco, profesor, pukovnik HV u m.

Dr. sc. Hrvoje Lorković, sveučilišni professor

Ana Luetić, umirovljenica

Dr. sc. Branimir Lukšić, sveučilišni profesor

Dražen Keleminec

Dr. sc. Jure Krišto, znanstveni savjetnik

Dr. sc. Milan Kruhek, znanstveni savjetnik

Duško Malešević, akademski slikar i professor

Mato Marčinko, dipl. iur, publicist, dugogodišnji politički zatvorenik

Domagoj Margetić, novinar i publicist, predsjednik Udruge novinara RH

Dr. Radoslav Marić, M. D., ABOG, LMCC, FLEX, ECFMG, Ansonia, SAD

Vlado Marić, odvjetnik

Žarko Marić, professor i novinar

Ivica Marijačić, novinar

Dr. sc. Ante F. Markotić, sveučilišni professor

Frano Marušić, dipl. ing.

Dr. sc. Zlatko Matijević, znanstveni savjetnik

Dr. sc. Anđelko Mijatović, znanstveni istraživač i publicist

Marko Mikulandra, redatelj i dramski pisac

Miroslav Mikuljan, filmski redatelj

Bosiljko Mišetić, odvjetnik

Ratimir Mocnaj, dipl. ing.

Ana Mocnaj, profesorica, tajnik AMCA-e Kanada

Ivan Nogalo, gospodarstvenik

Javor Novak, publicist

Tomislav Nuernberger, dipl. ing. matematike

Željko Olujić, dipl.iur., odvjetnik

Ivo Paradžik, umirovljenik

Josip Pavičić, književnik i nakladnik

Mladen Pavković, novinar i publicist

Dr. sc. Dragutin Pavličević, sveučilišni profesor

Dr. sc. Davor Pavuna, fizičar

Marija Peakić-Mikuljan, književnica

Akademik Josip Pečarić, sveučilišni profesor

Kornelija Pejčinović, javni radnik

Marija Pejić, članica predsjedništva Ogranka Matice Hrvatske Makarska

Dr. sc. Nedjeljko Perić, sveučilišni profesor

Branimir Petener, dipl. ing. i publicist

Slavko Petračić, dipl. ing.

Ivica Petrović-profesor na sveučilištu u Mostaru

Nenad Piskač, književnik

Vlado Polgar, dipl. ing.

Dragutin Pozaić, Družba isusova, professor moralne teologije

Juraj Rajčević, ugostitelj

Filip Rajčević, ugostitelj

Milka Rajčević, ugostitelj

Ankica Ravlić, profesorica, predsjednica Ogranka Matice Hrvatske Makarska

Mag. iur. Darko Sagrak, predsjednik Udruge "Dr. Milan Šufflay"

Dr. Stjepan Sraka, stomatolog

Branko Stančić, dipl. ing.

Oskar Šarunić, novinar i snimatelj

Dr. sc. Zvonimir Šeparović, profesor emeritus, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Stjepan Šešelj, književnik

Ante Škrabić, nastavnik, dopredsjednik Ogranka Matice Hrvatske Makarska

Mr.sc. Ljubomir Škrinjar

Dr. sc. Hrvoje Šošić

Vlado Tadej, redatelj

Branko Tinodi, dipl. pravnik

Branka Tinodi, profesorica

Benjamin Tolić, filozof i publicist

Zlatko Tomičić, književnik

Dr. sc. Luka Tomić, dopredsjednik Ogranka Matice Hrvatske Makarska

Nenad Udiljak, dipl. ing.

Mr. sc. Mario Vasilj- profesor na sveučilištu u Mostaru

Đuro Vidmarović, književnik

Mladenka Vrljičak, dipl. ing. arh.

Bože Vukušić, publicist

Dr. sc. Petar Vučić, pravnik i politolog

Igor Zidić, ravnatelj Moderne galerije, predsjednik Matice hrvatske

Ivan Zlopaša, predsjednik Udruge za očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa u BiH "Pogledi"

Dr. sc. Darko Žubrinić, sveučilišni profesor".



Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije