Foto: FAH, Index

U PRETPOTOPNO doba, davne 1988. za vrijeme mandata predsjednika Predsjedništva SFRJ Ante Markovića, bio sam nadobudan mladac s tadašnjih 20 tisuća DEM u džepu, ekvivalent dva polovna BMW-a na crnom tržištu. Ne sjećam se da sam nešto ozbiljno radio, upisao sam politologiju pro forme, više sam bio u “Točkici” u Mesničkoj ulici nego li doma, ali poslovne prilike su prštale sa svih strana. Novac se slijevao kao da su popustili “šarafi koji drže nebo”, bili smo apolitični, mladi i sretni.

Danas, četvrt stoljeća kasnije, isti ljudi, isti prostor, dočekali smo kapitalizam, demokraciju, višestranačje i svog Godota u sumraku građanskog društva. Predstavlja ga politokracija klijentističkog tipa, trgovci na sitno koji su potentnu državu s vrijednim ljudima i bogatim prirodnim resursima srozali na dno svih bitnih vrijednosti modernog društva. Što želite, izbaberite broj na ljestvici korumpiranosti, konkurentnosti, uspješnosti, ekonomskih ili medijskih sloboda, obrazovanja ili čak najnoviji FIFA renking najboljih nogometnih reprezentacija. Svugdje smo u nezaustavljivom slobodnom padu, “bez sistemskih rješenja”, kako to navodi EUROSTAT u izvješćima relevantnih financijskih i društvenih agencija. Tapkamo u mjestu i svako malo se strmospizdimo.

Jedino u čemu smo pri vrhu jest na ljestvici zaduženosti, sedmi, ali s tendencijom rasta. I da, peti smo po brzini bankrota tvrtki. A kad smo kod vanjskog duga, koji broji 56 milijardi eura, u njemu se najbolje zrcali sva nesposobnost i gramzivost političkih garnitura koje smo iznjedrili. Od Tuđmana do Tima nešto gadno ne štima s njima.

Na dnu suhog bunara

A oni, ti famozni Oni za koje nema valjanog egzorcizma, uspjeli su nas, uza sve proračunske prihode, od 2000-e, dokumentarca “Vrijeme da se krene” i brze ceste Zagreb- Split “Dalmatine”, zadužiti od ondašnjih 11 milijardi dolara za još 45 milijarde eura vanjskog duga. Pa kako im je to pošlo za rukom i da pritom uspiju prodati “obiteljsko srebro” poput INA-e, Croatie Line, Končara, Tesle, IGH-a, telekomunikacija, turističkih kompleksa, banki itd.? Bez patetike, godišnje smo izgubili jednu modernu bolnicu, školu, stadion, cestu ili tipa “ za te pare mogli su nam Roling Stonesi podoknice svaku noć svirati”. Da me ubijete ne mogu se sjetiti na što su potrošili silan novac osim na hladni pogon države. Ne razumijem niti što su Hrvati radili u to doba dok su nas Ovršnim zakonom, lihvarskim kreditima i privatizacijom gurnuli na rub egzistencije po kojoj je jedna trećina siromašnih, a druga trećina na rubu siromaštva? Svaka treća punoljetna osoba koju vidite na cesti je željna svega, a svaka peta bez prihoda. Jedino nam sport ne škripi, svako malo smo u nečemu prvaci, ali to je valjda zato što smo kompetitivni zbog geografskog okruženja i sukobljavajuće prošlosti.

Ne treba biti vidjelica da bi se spoznali razmjeri društvene katastrofe koju trenutno uživamo. Nemamo Vladu, kapitalni projekti stoje, međunarodni rejting u svim državnim aspektima nikad nije bio niži, suspendiranih ljudskih i medijskih sloboda, bez nacrta obrazovanja, s nelikvidnim zdravstvom i nikad skromnijim paketom socijalnih usluga, te u dugim redovima za odlazak u inozemstvo. Ne žele nam posuditi novac, nitko ne vjeruje našim obećanjima, mediji ukoliko zavire u poslovanje bilo koje državne firme pronaći će korupcijsku aferu. I sad će pametnjakovići u oholoj samodostatnosti stući još 50 milijuna kuna za nove parlamentarne izbore kako bi stekli navodni demokratski legitimitet. Kako je sve to moguće? Jednostavno, nismo funkcionalno uspostavili dva bitna korektiva vlasti; efikasno civilno društvo i nezavisno pravosuđe. Slobodom okrnjeni mediji jedini su trenutni korektiv vlasti, a oni su u stalnim turbulencijama tržišnog opstanka.

Da smo svojedobno uspješno osudili Kutlu zbog privatizacijskog kriminala, Glavaša zbog ratnih zločina, Sanadera zbog korupcije, Brkića zbog plagiranja ili Mamića zbog izbjegavanja poreznih obaveza, sigurno bismo bili pristojnije društvo. A nismo to učinili jer smo opsjednuti ideološkim podjelama i prošlošću, doslovno odgojeni politikom kao demokratski hendikepirani.

Od premijera Oreškovića, Karamarkovog HDZ-a i MOST-a Petrova ne treba više ništa očekivati osim produžetka agonije. Istini na volju, novim parlamentarnima izborima nestat će iz političkog života opskurni likovi poput Hasanbegovića, Ilčića, Tepeša ili Ćorića, ali hrvatski kadrovski bazen je tako plitak da se bojim dominacije novih populista na nezavisnim listama koje su politička budućnost Hrvatske. Brzog rješenja nema, koliko nešto nastaje, toliko dugo i nestaje, ali Hrvatska nema više pravo na pogrešan izbor.

HDZ , prema pisanju “Washington Timesa”, hrvatskoj državi “zamračio” je milijardu dolara (podrijetlo: izvještaj CIA). SDP je, prema izvješćima HNB-a, u zadnjem mandatu zadužio državu za 10,5 milijardi eura (podrijetlo: “kosturi iz ormara”). MOST je uveo kršćansku hipokriziju na velika vrata u hrvatsko društvo (podrijetlo: molitvena zajednica u Metkoviću). IDS, kao i HDSBB se u Istri i Slavoniji ponašaju kao vlasnici “države u državi” (podrijetlo: Sicilija). Nema dobrog izbora, ali trenutna suspenzija države u svim aspektima dovoljan je razlog da se svi dobro zamisle koga će zaokružiti na slijedećim parlamentarnim izborima.

Kad se ova politička agonija s Timom i “dvojcem bez kormilara” okonča, bit ćemo blizu 60 milijardi eura vanjskog duga, s cca. 300 tisuća nezaposlenih, siromašni u korumpiranom društvu i s perspektivom najgore članice u Europskoj uniji. Na dnu smo suhog bunara. A vladajuću stihiju jedino može zaustaviti Božji prst ili osviješteno društvo. Izbor je jasan.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Nenad Bunjac je istraživački novinar, kolumnist i reporter. Završio je Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pisao je za više hrvatskih medija, uključujući Nacional i Feral Tribune.