ORUŽJE za masovno uništenje pojavilo se u Iraku početkom dvadesetog stoljeća, a za njegovu uporabu su se u to vrijeme zauzimale britanske vlasti, naročito Winston Churchill.

"Arapi i Kurdi sada znaju što znači pravo bombardiranje. U 45 minuta možemo pokositi selo i ubiti ili raniti trećinu stanovništva", tvrdio je 1919. poručnik Arthur Harris, koji je postao poznat 1945. kada je sudjelovao u bombardiranju Drezdena.

Zapovjedništvo britanskog zrakoplovstva na Bliskom istoku, koje je željelo stati na put pobunama mjesnog stanovništva protiv britanske kolonijalne vladavine, zatražilo je u to doba kemijsko oružje kako "bi ga iskušali na neposlušnim Arapima".

Tadašnji državni tajnik za rat, Winston Churchill izjavljuje da je "odlučno sklon uporabi otrovnog plina protiv barbarskih plemena", ali dodaje kako "nije nužno upotrebljavati samo smrtonosni plin, već bi mogli biti dovoljni plinovi koji izazivaju teške smetnje i stvaraju paniku".

Otrovni plinovi nastavljaju se koristiti 1920., a povjesničari su zabilježili da ih je britansko zrakoplovstvo uporabilo 1925. u napadu na Sulejmaniju, u Kurdistanu na sjeveru Iraka.