PARIZ, 28. rujna (Hina) - Samo šest mjeseci poslije trijumfa u Ujedinjenim narodima, kad je Francuska obnovila svoju "iznimnost" i "veličinu" u očima većeg dijela svjetske javnosti, iznenada je pokrenuta velika javna rasprava na temu: "Ima li Francuska uopće još budućnost?" L

Nakon prošlog mjeseca tiskane knjige akademika Jean-Marie Rouarta "Zbogom Francuskoj koja odlazi" slijedila je knjiga sličnog alarmantnog naslova, "Francuska koja pada", povjesničara i ekonomista Nicolasa Bavereza. Televizijske emisije, osvrte ili specijalne priloge u dnevnicima i tjednicima što su posvećeni tamnoj strani današnjice i neizvjesnoj sutrašnjici bilo bi nemoguće i nabrojiti.

Pesimistični ton najbolje rezimira jedan od članova Le Mondeova trijumvirata, ekonomist Alain Minc, koji se ovih dana pita: "kako se osjeća Francuska?" i odgovara: "Sve gore. No, najgore je tek pred nama".

Spor između "frankopesimista i frankooptimista" neće, možebiti, dugo potrajati, jer takve se rasprave, ukazuje Elie Cohen, istraživač u najvećem znanstvenom centru u zemlji (CNRS), obnavljaju svakih desetak godina.

Iako ima istine u ocjeni da su vodeće francuske Kasandre, vjesnici zloguke budućnosti, u najvećem broju upravo dojučerašnji zagovornici ideologije "bushizma", koji su intervenciju u Iraku uznosili kao početak demokratizacije i blagostanja cijelog planeta - kao što podsjeća direktor tjednika "Marianne" Jean-Francois Kahn (i, još ranije, pobornici "nove ekonomije" i "burzovnog puta u raj") - ipak, nemoguće bi bilo sadašnji frankopesimizam svesti na raširenu maniju intelektualca da budu uvijek u pravu, naročito onda kad praksa svakodnevno poriče njihove blistave konceptualne elukubracije.

Jer, Baverez iznosi prilično sumoran opis francuske stvarnosti a s njegovom dijagnozom suglasni su čak i neki od njegovih kritičara: ekonomsko i socijalno nazadovanje u zadnjih dvadesetak godina, gubitak milijun i 700 tisuća radnih mjesta u industriji, minimalna izdvajanja u istraživanje - tek 31 milijardu dolara, što je nedovoljno u odnosu na 265 u Americi, 98 u Japanu ili 51 u Njemačkoj, zatim visoka stopa poreza na dobit (31,8 posto), javni dug zemlje (više od 1.000 milijardi eura), budžetski deficit koji prekoračuje dopuštenih tri posto BDP-a i ... duga je lista simptoma krize francuskog društva.

Od bankrota nekoliko velikih tvrtki - Vivendi, France Telecom, Metaleurop, Air Lib i lanac robnih kuća Tati - preko kupovine aluminijskog diva Pechiney od srane kanadskog takmaca Alcan, pa do pronalaženja, u zadnjem trenutku, ponižavajućeg "pojasa za spasavanje" za Alstom, ponos francuske industrije i tehnologije, svi ti udarci, u kratkom razmaku, kao i stavljanje Francuske pod "europsku financijsku prismotru", djelovali su kao otrežnjenje i potaknuli ovaj val preispitivanja koji je zapljusnuo zemlju.

Drugi tabor uzvraća udarac: Francuska je peta ekonomska sila svijeta, četvrta izvoznica dobara i usluga, druga po izvozu poljoprivrednih proizvoda, druga isto tako po veličini inozemnih ulaganja (52 milijarde eura u prošloj godini) odmah iza Kine s 53 milijarde, prva turistička destinacija...

Sam Baverez ukazuje da nazadovanje nije izraz fatalnosti i da je pravi pesimizam na djelu tek onda kad se problemi prikrivaju, umjesto da se rješavaju, te da je "u vrijeme burnih preokreta u svijetu zaludno tražiti sigurnost u obrani statusa quo, ili ključ budućnosti u obnavljanju prošlosti".

Izložena udarima globalizacije koja ruši nacionalne okvire, a u situaciji kad Europska unija nema još zajedničku industrijsku, istraživačku, tehnološku ili obrambenu politiku, najgore bi bilo da se, na vanjskom planu, Francuska izolira (posebno u odnosu na Europu) i da, na unutarnjem, otvori prostora antieuropskoj demagogiji krajnje desne ili krajnje lijeve provenijencije, upozorava pak urednik mjesečnika "L'Expansion", Georges Valance. On naglašava kako "osjećaj propadanja i zaostajanja nije činjenica koja bi se mogla potvrditi ili odbaciti", zato što - kako je još pedesetih godina prošloga vijeka ukazivao Raymond Aron, učitelj Bavereza - "postoji indeterminizam budućnosti".

(Hina) fc rt