Ovo nije vrijeme za hrabre
NIJE neko vrijeme za hrabre. A definitivno nije ni zemlja. Marica Vidaković iz Kraša dobivala je prijetnje zato što je surađivala s USKOK-om u vezi Kraševa zemljišta. Igor Rađenović dobio je batine jer se upustio u obračun s mafijom u Holdingu. Policajac Josip Gašparac suspendiran je zbog kompletiranja kaznene prijave protiv Marka Perkovića Thompsona. Dušan Miljuš preživio je pokušaj ubojstva dan prije nego što je trebao na sudu svjedočiti protiv Milana Bandića. Munir Podumljak proglašen je u Nacionalu, listu izdavačke kuće koju Milan Bandić izdašno financira, bosanskim provokatorom, gotovo pa špijunom, u članku koji poziva na linč zato što se usudio zagrebački Holding nazvati "zločinačkom organizacijom". Robert Matijević suspendiran je s dužnosti voditelja Službe za suzbijanje krijumčarenja u Carinskoj upravi, i čak otjeran pred sud, premda je (ili baš zbog toga) otkrio šverc kave i cigareta. Slično se dogodilo i Vesni Balenović kad je otkrila kriminal u Ini, pa izgubila posao - a na sudu i obraz - dok je hrabrost Ankice Lepej postala legendarna. Ali nas ničemu nije naučila. I ništa nije promijenila.
Čak je i poznati poduzetnik Goran Štrok imao loše iskustvo s poštenjem, možda čak i hrabrošću. Nije želio dati 200 tisuća eura mita nadležnima u Dubrovniku kako bi ishodio uporabnu dozvolu za luksuzni hotel Bellevue, što ga je na kraju koštalo pet milijuna eura. Nije bio škrt, samo je želio biti pošten. Sada je vjerojatno naučio lekciju. Kao što ju je naučio svaki od navedenih boraca protiv korupcije.
Dobro, nad Štrokovom sudbinom ne valja previše naricati. Kompenzirat će on nekako taj gubitak. Uostalom, on je proteklih godina prilično uspješno plivao poslovnim vodama u Hrvatskoj, pa je dobro znao što se od njega očekuje. Tko zna koliko je mita već platio, prije nego što se zainatio i odbio platiti još tih "pišljivih" 200 tisuća eura? No, navedeni primjeri u kojima se pojedinci koji istupaju protiv nepravilnosti u sustavu ili - što je još gore - jednostavno rade svoj posao, suočavaju s pritiscima, prijetnjama, bejzbol palicama, pokušajima ubojstva, suspenzijama i otkazima, govore o klimi koja vlada u hrvatskom društvu. Tih slučajeva previše ima da bi bili - slučajni.
Što je u normalnim zemljama hrabrost, u Hrvatskoj je ludost
U normalnim zemljama to se ne naziva hrabrošću. U Hrvatskoj se to naziva hrabrošću, ali mnogo više ludošću. Nekad i glupošću. Ovdje se ne radi samo o "zviždačima", o ljudima koji raskrinkavaju malverzacije u svojim radnim sredinama i zato snose posljedice: otkaze, vrijeđanja, prijetnje, izopćavanje iz okoline, trajno obilježavanje etiketom "problematičnih". Događalo se to i u Americi, s jednom razlikom: tamo zviždači uglavnom postignu nekakav uspjeh, isplati im se riskiranje, njihovi dokazi naiđu na plodno tlo i pokažu se korisnima za istražna tijela, od policije do tužiteljstva. U Hrvatskoj "zviždači" prolaze kalvariju ne samo na radnom mjestu, nego i u suradnji s istražiteljima. Stavljaju sve na kocku jer vjeruju u ispravnost onoga što čine, ali ubrzo shvate da ne čine ništa. Niti je Balenović postigla nešto u Ini, niti je Matijević postigao nešto u carini.
Međutim, ovdje kalvariju prolaze i ljudi koji samo obavljaju svoj posao. Prokuristica Kraša, a zapravo osoba koja operativno vodi to poduzeće, Marica Vidaković priznala je ovih dana da se nalazila pod policijskom zaštitom zbog toga što je primala prijetnje u vezi optužbi protiv gradske vlasti. Surađivala je s USKOK-om koji se bavio malverzacijom zemljištem. Igor Rađenović u sklopu svog posla borio s s kriminalom i to osjetio na svojoj koži. Carinik Matijević otkrio je nezakonitosti u trgovini kavom i cigaretama. Policajac Gašparac suspendiran je s najvišeg mjesta jer se usudio podnijeti kaznenu prijavu protiv Thompsona. U sklopu svog posla prikupljao je elemente za podnošenje prijave zbog poticanja svih oblika mržnje, ali saznao je da mu nadređeni to nemogućavaju do te mjere da su ga suspendirali. Službeno zbog nečega što je radio 1996. A neslužbeno je prste u tome imao i sam ministar unutarnjih poslova Berislav Rončević.
Kako se boriti protiv korupcije kad seže do političkog vrha?
Isticanje takvih primjera trebalo bi podići svijest građana, potaknuti ih da se bore protiv nezakonitosti, da pronalaze nepravilnosti i surađuju s pravosudnim tijelima, da ne podliježu korupciji i da imaju povjerenja u pravnu državu koja će im izaći u susret i pružiti zaštitu. Nažalost, kod nas takvi slučajevi dodatno ulijevaju nesigurnost i potiču apatiju. Zašto bi netko pisao o organiziranom kriminalu, kad ga policija neće zaštiti? Zašto bi se netko borio protiv mafije kad će ga prebiti pred zgradom, a policija nikad neće pronaći počinitelje? Zbog čega ne bi netko dao 200 tisuća eura, kad će time zaštiti investiciju od pet milijuna?
Kod nas se hrabri smatraju budalama. Izgubljenim slučajevima. Naivčinama i luzerima. Kako se običan čovjek može boriti protiv korupcije, kad ona seže do političkog vrha, gotovo pravocrtnom putanjom? Tko će ga zaštititi kad su kraci hobotnice koju je načeo prošireni u policiji, pravosuđu, u vlasti, medijima...? Neki se novinari čude što se suspendirani policajac nije za pomoć obratio šefu policije ili ministru, već publicistu Slavku Goldsteinu. Ali ne pitaju se zašto se nije obratio njima - novinarima? Koncentrični krugovi korupcije postojano se šire i ljudi sve više shvaćaju kako je bolje prilagoditi se, izbjeći neugodnosti i pritom možda ponešto zaraditi, nego upustiti se u samoubilačku misiju otkrivanja kriminala. Kome se to još isplatilo?
Kad se pretuče Rađenović, uputi se poruka svim poštenjacima. Kad se prebije Miljuš, upozoravaju se svi novinari. Kad se suspendiraju neposlušni policajac ili carinik, opominju se svi koji rade svoj posao. Kad se ignorira i osramoti Vesna Balenović, uputi se poruka svim "zviždačima". Još uvijek čekamo nekoga tko će razbiti uzorak.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati