54.166.172.180 US
 

Plače li se danas za Titom?

Piše:
nedjelja, 4.5.2008. 18:00
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

NA DANAŠNJI dan prošlo je točno 28 godina od smrti Josipa Broza Tita, a gotovo nitko nije primijetio. Godinama smo morali stajati mirno u 15,05, a sada kad ne moramo, radije uživamo u običnoj nedjelji. Tek se rijetki prisjećaju da je i toga dana 1980. godine bila nedjelja, da se igrao veliki derbi u Splitu između Hajduka i Zvezde, da je na televiziji išao serijal filmova Paula Newmana i da je to trebao biti jedan običan kraj vikenda, dan inače depresivan sam po sebi i nije mu trebalo da završi u kolektivnim suzama.

Tada se plakalo. Iako se zapravo ne zna zbog čega. Možda zato što se moralo. Ili od vas očekivalo. Ili zato što se istinski žalilo. Ili zato što se nije znalo kako ćemo dalje bez jedinog vođe. Pametnjakovići će danas govoriti kako su plakali jer su slutili krvavi kraj jugoslavenske drame. Navijači su plakali zato što je prekinut derbi. A neki zato što neće moći gledati Paula Newmana i zapravo, neće moći gledati televiziju idućih mjesec dana, a sve zbog žalosti za Velikim vođom.

Plače li se danas za Titom? Stari partizani i antifašisti, zadrti komunisti i sljedbenici vjerojatno proliju koju suzu prisjećajući se dana kad je započeo početak kraja njihovih života. Oni koji baš ne plaču, možda žale za vremenima u kojima se navodno bolje živjelo. Nije, doduše, bilo kave, benzina, banana i praška za rublje, ali išlo se na more (makar i u pretrpanom fići), dok danas svega toga ima u izobilju, ali nema baš mogućnosti sve to kupiti. Dijelom se žali i za boljom mladošću, za vremenima kad je stvarnost bila zadana i nije nas zamarala nedoumicama, sumnjama, prokletim mogućnostima izbora pri čemu uvijek postoji opasnost da odlučimo krivo. Bilo je tada i posla, koji doduše nije bio baš nešto, ali je barem bio zajamčen. Pa dokle ide, ide.

Danas nam Tito uglavnom služi da se igramo ustaša i partizana 

A onda smo jedva dočekali da se svega toga riješimo. Danas nam Tito uglavnom služi da se igramo ustaša i partizana. Godinama se služilo kultu ličnosti, potom je deset godina bilo nepristojno spomenuti njegovo ime, njegovi partizani, partijski drugovi i sljedbenici izgubili su privilegije, penzije, status u društvu, proglašavani su zločincima, boljševicima i krvolocima, dok danas zapravo ne znamo što bismo s njim. Nećemo više plakati, nećemo ga ni slaviti, ali ni pljuvati, pa ga onda radije puštamo na miru. Da nema njegova trga u centru Zagreba, gotovo da ga se ne bi ni spomenulo.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Zapravo, proljeće je doba kad Tito i njegove teme dolaze na dnevni red. Nekakvi likovi nedavno su prosvjedovali na Trgu maršala Tita tražeći da se on preimenuje u Kazališni trg. Dolazi i vrijeme Bleiburga, kad se koristi prilika da se istakne Titova uloga u tom partizanskom zločinu. Onda će doći Dan pobjede nad antifašizmom pa će se opet slaviti njegov otpor Silama osovine. I onda ćemo se ponovno morati strpjeti do idućeg proljeća.

No, kako godišnjice prolaze, a sjećanje na Tita blijedi, pitanje je kakvo će on imati značenje generacijama koje dolaze. Klincima rođenima u samostalnoj Hrvatskoj ni Jugoslavija neće ništa značiti, a Tito još manje. Možda će neki posegnuti za otiskom na majici kao provokacijom i izrazom bunta, ali što bi se time poručilo? Da se slavi partizanski vođa, komunistički diktator ili možda kreator ustavnih promjena koje su svim republikama, od Slovenije do Kosova, omogućile da steknu samostalnost? Hoće li ga možda isticati kao simbol otpora velikim silama, Americi i Rusiji, što bi i danas imalo aktualnu konotaciju? Ili će možda netko od modernih klinaca koristiti Tita kao simbol otpora nacionalizmu koji je poharao ove prostore? Ili će Tito možda ipak ostati još jedna povijesna ličnost s kojom ne znamo što bismo učinili?

Kad je umro Tito plakali su svi, kad je umro Tuđman plakali su neki

Pa ipak, unatoč svemu, tog četvrtog svibnja još uvijek se prisjećamo, barem u magli i možda kao simbola jednog prošlog vremena. A sjećamo li se desetog prosinca? Znate li koja je politička ličnost na taj datum umrla? (A ovo nije pitanje za državnu maturu.)  Franjo Tuđman bio je prvi hrvatski predsjednik i od njega se u deset godina pokušavalo stvoriti kult ličnosti sličan onome koji se četiri desetljeća gradio od Tita.

Obojica su dobila rat, jedan je dobio Jugoslaviju, drugi Hrvatsku, kad je umro Tito plakali su svi, kad je umro Tuđman plakali su neki. I Tuđmanova smrt, baš poput Titove, označila je kraj jednog povijesnog razdoblja, samo što se sve odvijalo puno brže i srećom - bezbolnije. No, dok se Tita danas neki prisjećaju, pa i plaču za njim, Tuđmana spominju samo rijetki, i to ne uvijek po dobru. I dok se Titu uporno pokušava oduzeti njegov trg, Tuđman je na jedvite jade izborio svoj. Na kraju, valja se samo nadati da je njihovim odlaskom s ovih prostora zauvijek iščeznuo kult ličnosti. I da nećemo više za svojim vođama morati, a ni željeti plakati.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije