Polančec rulji pokazao da nije samo rumeni lažljivi šmokljan, nego i agilni sportaš

Polančec rulji pokazao da nije samo rumeni lažljivi šmokljan, nego i agilni sportaš

OVIH dana krenulo je Damira Polančeca. Osim što je nagovorio Darka Marinca da se sam smijeni sa čela Podravke i zamijenio ga svojim ljudima, na humanitarnoj utakmici u Varaždinu zabio je spektakularan gol.

Da istog dana nije najavljeno poskupljenje struje od 20 posto i da se gorivo preko noći nije opasno približilo granici od deset kuna, najvažniji čovjek hrvatskog gospodarstva imao bi razloga za zadovoljstvo. Međutim, za čovjeka takvog profila, karakternih osobina i nadasve ambicija gotovo da nema razlike između dobrih i loših vijesti. I pohvale i pljuvanja tek su etape koje vode prema političkim vrhuncima kojima Polančec postojano teži protekle tri godine.

Golgeter

Nogometna utakmica u Varaždinu bila je tek dobra PR parada. Golčinom pod prečku zaradio je pljesak publike i kritičnoj javnosti pokazao se kao frajer koji nije samo rumeni lažljivi šmokljan, nego i agilni sportaš, dapače, golgeter. Jest da je Šuker svojom volejčinom ministrovu slavu brzo bacio u zaborav, ali Polančecu je u tom trenutku jedino bitno bilo to da ga ne zasjeni onaj 'krivi' Šuker - Ivan. Davor mu odavno nije konkurencija (još otkad je Damir u mladosti kopačke zamijenio knjigama), što se pak ne bi moglo reći za ministra financija s kojim se već tri godine laktari za prevlast u Vladi, i još važnije, natječe za naklonost premijera Ive Sanadera.

I to je dobro izgledalo na televiziji. Prpošni Polančec - nadobudno u nekim tabloidima tituliran Ronaldinhom - šepirio se u kopačkama, dok ga je pretili kolega Šuker, uguran u tijesno odijelo, zavidno promatrao. Bio je to nastavak Polančecova obračuna sa Šukerom i korak prema marginaliziranju čovjeka koji ga je od njegova ulaska u Vladu 2005. godine kao iskusniji ministar patronizirao i ponižavao. No, stvari su se (pre)brzo okrenule. Polančec se nametnuo kao najvažniji čovjek hrvatskog gospodarstva, sposoban jednako uvjerljivo širi dobre i loše vijesti. I jasno, lagati.

Dobro je Polančec izgledao i pored kiselog Darka Marinca, koji je morao pokorno slušati kako ga gazda pljuje zbog prekomjernog trošenja i lošeg poslovanja na čelu Podravke. Iako je u mandatu tog istog Marinca dionica tvrtke toliko skočila da je Polančec na svojim opcijskim dionicama dobio priliku zaraditi skoro pet milijuna kuna.

Godinama je plivao kroz govna, s nadom kako će jednog dana izaći čist na drugu stranu

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ali to sada nije bitno. Polančec se i na primjeru Podravke, kao i na varaždinskom stadionu, pokušao nametnuti kao uvjerljiv političar i snažan ministar, što je zapažen uspjeh za čovjeka koji je tri godine gacao po dubokom blatu hrvatskog gospodarstva, upadajući iz afere u aferu, iz jedne laži u drugu. I unatoč svemu tome, "rumeni Podravec" udobno se smjestio u širokoj premijerovoj sjeni. Godinama je bio gromobran, čovjek za prljave poslove, zadužen za spašavanje premijera i čitave Vlade, te nadasve ministar kojem su se najviše smijali i čiju su smjenu najglasnije zazivali. Godinama je plivao kroz govna, s nadom kako će jednog dana izaći čist na drugu stranu.

Sada je drugi najvažniji čovjek u Vladi. Napokon ima cijeli resor na raspolaganju i ne služi više samo za aferaške projekte. Sada je samouvjereni ministar koji pomnije bira riječi i ne upada lako u besprizorne laži. Valjda je naučio lekciju. Učio je na svojim greškama i sada se trudi popraviti dojam: ne želi više biti potrčko i dežurni Pedro, već politički akter i gospodarski autoritet, želi uzeti svoj komad zasluga.

Legendarne su bile njegove laži. Odmah na početku afera s Liburnijom, kad se pravio da ne zna kako je njegov prethodnik Andrija Hebrang poništio prijenos dionice Dom fondu i SN holdingu. Onda slučaj Maestro, kad je odbijao političku odgovornost, pa čak i bezočno lagao kako "za istragu nije znao", ali nije smijenio Ivana Gotovca da ne bi "ugrozio istragu". Onda je poništio prodaju KIM-a maloj tvrtki Chemoderm u vlasništvu sitnog HDZ-ovca, nasuprot jednako neuvjerljivom, ali po njegovim riječima, "nepoželjnom" srpskom fondu. Da bi potom opet bio uhvaćen u laži u vezi Sunčanog Hvara: zatajio je da postoji tajni ugovor s Orco grupom kojim se Grad Hvar zakida za dionice tog poduzeća.

On je jedini ministar koji će izaći u javnost i elegantno skočiti sam sebi u usta

Uporno je izlazio svima pred oči: i novinarima koji su ga tjerali da se zacrveni, i poslodavcima koji su pljuvali Vladu, i sindikatima koji su doslovno pljuvali njega. No, samo bi obrisao obraz i krenuo dalje, vjerujući da ga već iza sljedećeg ugla čeka uspjeh. On je jedini ministar koji će izaći u javnost i elegantno skočiti sam sebi u usta. Najaviti poskupljenje struje i goriva, lagati o tome da jedino Slovenija ima skuplje gorivo (a ne još 18 zemalja) i da kriza nije "spektakularna" ni "kataklizmička", ali u istom dahu pohvaliti se saniranjem brodogradilišta, prodajom dionica Ine i HT-a (pa i pod cijenu rupe u proračunu), smanjenjem cijene umjetnih gnojiva, plivajućim trošarinama, padom nezaposlenosti i tko zna čime još.

Oko njegove glave teme i dileme fijuču poput metaka: radnici traže plaće, EU traži privatizaciju, poslodavci bolje uvjete, oporba odgovornost... Ali on za to vrijeme ne sjedi kukavički u rovu sa šljemom na glavi. Ne, on mahnito trči uokolo, prima udarce, tetura, ali nikako da padne. Štoviše, pronalazi snage da se nekako dovuče se do cilja. Vlastitog, ne općeg.

Nakon svega, kritičarima je teško pronaći municiju, a bogami i upornost, za novi napad na Polančeca. Sve je već prošao, apsolvirao najteže afere, preživio najgore laži, iskobeljao se iz najdubljih govana, been there, done that. I što sad? Sad ništa. Sad treba samo promatrati kako ambiciozni i beskompromisni Damir Polančec krči svoj put prema političkim vrhuncima. I nadati se da će brzo opaliti u plafon. Da barem tako napravi nešto za opće dobro.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara