´Hrvatski književnik Ivo Andrić´, knjiga Željka Poljaka, u kojoj je prvi put objavljeno četrdesetak Andrićevih pisama Vojimiru pl. Durbešiću, osvjetljava Andrićev boravak u Zagrebu i njegov odnos prema tom gradu i Hrvatskoj uoči Prvoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega.

Po autorovim riječima, knjigom ´Hrvatski književnik Ivo Andrić´, na koju je u Beogradu ´sasusto drvlje i kamenje´, nastojao je odgovoriti na dva pitanja je li Andrić hrvatski ili srpski pisac te zašto je napustio hrvatstvo i opredijelio se za srpstvo.

Po Poljakovim riječima, Ivo Andrić (1892.-1975.) do 1920. smatrao se hrvatskim piscem, a nakon toga srpskim. ´Čovjek je ono čime se smatra´, rekao je Poljak, dodavši kako to trebamo poštovati.

Zašto je otišao iz Zagreba u Beograd, Poljak smatra da najbolje objašnjavaju pisma njegovu prijatelju Durbešiću, koja je tražio da se ne objavljuju, a on ih je ipak objavio, zbog toga što je sam Andrić jednom izjavio novinarima kako se njegov privatni život nikoga ne tiče, a poslije smrti - bujrum, neka piše tko što hoće.

Pisma koja je dobio od Durbešićeva sina Poljak je objavio u vlastitoj nakladi, budući da je knjigu odbila tiskati Zadužbina Ive Andrića, a u Zagrebu nije našao izdavača zbog negativnih recenzija.

Poljak smatra da je lako odgovoriti zašto je Andrić napustio Zagreb 1919. Napominje da su mu u Zagrebu sva vrata bila zatvorena, bio je teško bolestan, bacao je krv na usta, doktori su ga operušali, a zagrebački krugovi ga nisu primali. Poljak drži kako mu ne treba zamjeriti što je otišao iz Zagreba jer da je u tom gradu ostao ne bi preživio.

´Tko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Europi, ali ja znam da je Zagreb najbjednije mjesto u Hrvatskoj, jer mi, mrki i ozbiljni sinovi s Juga, ne možemo da nađemo smisla ovom crvotočnom i alkoholičnom gradu, gdje masna jela uspavljuju duh i gdje vino oči vara. Ovdje se za godinu dana postaje životinja, bestia zagrebiensis, a za dvije špijun´, pisao je Andrić krajem 1912. iz Zagreba svojem prijatelju Durbešiću.

Na predstavljanju knjige književnik Anđelko Vuletić ocijenio je knjigu svojevrsnim psihogramom Ive Andrića, ustvrdivši kako pisma više govore o unutarnjim stanjima mladog književnika, koji je njima najavio teme koje će razraditi u knjizi ´Nemiri´ i ´Ex ponto´.

Ivo Pranjković, profesor s Filozofskog fakulteta, istaknuo je kako je autor knjigu pažljivo sastavio te poredao kockice za Andrićevu biografiju u Zagrebu od 1912. do 1919.

Kada se analizira Andrićev svakodnevni život u Zagrebu, Pranjković drži kako je ´prirodna njegova ogorčenost Zagrebom´. Osim toga motiv za njegov odlazak u Beograd može se pronaći i u njegovu radu u hrvatskim ´nacionalističkim´ društvima, koja su se trudila da budu što više srpska. Prelazak u Beograd, po Pranjkoviću, ne treba gledati stoga kao njegovu izdaju hrvatstva, nego priklanjanje ´ujedinjenju´ za kojim je težio.

Stijepo Mijović Kočan na predstavljanju je, uz ino, govorio o susretu s Andrićem kada je u Dubrovnik došao na bračno putovanje.

Knjiga je predstavljena u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva ´Napredak´ - Glavna podružnica Zagreb, a pisma je tom prigodom čitala Matija Prskalo.