U POPLAVI dnevnopolitičko-moralističkih "analiza" nakon jučerašnje nepravomoćne presude Sanaderu i HDZ-u neke stvari treba ipak sagledati nešto trezvenije i u širem kontekstu. Kao prvo, HDZ se sigurno neće poveseliti eventualnoj konačnoj kazni i milijunskim troškovima, no sve će to već nekako vratiti. No, ono što neće moći vratiti su izbori koje su uz pomoć tih sredstava dobili, kao što se neće moći poništiti ni politika koju su zatim na vlasti vodili.

Kao drugo, treba biti realan i svjestan da pitanje financiranja stranaka iz crnih fondova nije samo pitanje HDZ-a. Koliko god je HDZ već na izborima 1990. pokazao velik talent u prikupljanju novaca iz različitih izvora i na razne zakonite i nezakonite načine, crni fondovi i korupcija postoje i kod drugih stranaka i u drugim državama. Dovoljno se sjetiti velikih političkih potresa u Italiji u prvoj polovici 1990-ih, a kasnije Berlusconija ili ozbiljnih optužaba da je Gadafi financirao Sarkozyja na izborima.

Kao treće, treba imati na umu da do ovog suđenja nije došlo zbog nekakvog automatskog i savjesnog djelovanja "pravne države", nego zbog politikantskih stranačkih borbi na liniji Kosor–Sanader, zajedno s drugim prozaičnim okolnostima kao što je npr. pokazivanje EU na primjeru bivšeg premijera da se ozbiljno borimo protiv korupcije. To nije bila neka novost – vrlo su slične bile okolnosti oko pokretanja istrage protiv Glavaša kada je to Sanaderu politički odgovaralo. To što su i Sanader i Glavaš stvarno krivi, nije toliko bitno. Poanta je u tome da se istrage ne pokreću jer je netko nešto učinio, nego zato što nekome drugome odgovara da se to upravo sada istraži ili je optuženik jednostavno izgubio političko zaleđe koje je prije imao.

Kao četvrto, financiranje izborâ (i drugih stranačkih aktivnosti) iz crnih fondova je samo površina pravog problema. Zadržavanje na tome samo prikriva sistemski problem o kojem se u mainstreamu nikada ne govori – a to je da demokracija koja ovisi o novcima (pa makar oni bili i iz potpuno legalnih izvora i donirani potpuno legalnim putem) ne može doista biti prava demokracija. Problem zapravo nije u tome jesu li novci koji financiraju politiku legalni ili ilegalni – uostalom, koji je to veliki novac u Hrvatskoj pošteno zarađen? Pravi je problem u samom utjecaju novaca (tj. onih koji novce imaju – a koji su do njih došli uglavnom u pljačkaškoj privatizaciji) na izbore i politiku općenito. U tom se kontekstu dovoljno sjetiti da je najveći (legalni!) donator trenutnog predsjednika Hrvatske bio sada već hapšeni i optuživani tajkun Robert Ježić. Sve to je, očito, problem liberalne "demokracije" kao takve a ne samo Hrvatske.

Koje će točno posljedice svega ovoga biti po HDZ je u ovom trenu teško reći. HDZ svakako ima svoju čvrstu klijentelističku bazu (političke namještenike i dužnike po općinama, županijama, javnim poduzećima, institucijama itd., kapitaliste kojima se namještaju poslovi, omogućuju povoljni krediti i sl., velik dio braniteljâ sa svojim penzijama, braniteljske udruge, Crkvu itd.), a nju nekakva javna percepcija neće tek tako pokolebati.

No bitnije je od svega toga imati na umu da je ovo što se dogodilo više pravilo nego iznimka i da je ilegalni kriminal tu zapravo puno manji problem od legalnog, sistemskog kriminala. Ako "demokratski" izbori ovise o novcima i medijima, a novci i krupni mainstream mediji su u rukama onih koji su ih "demokratski" dobili na lijepe oči u privatizacijskoj pljački u 1990-ima i kasnije, je li tu afera Fimi media stvarno najveći problem?