Prvorazredni je zadatak Hrvatske uvjeriti Sloveniju da nije gubitnik Rehnovog plana
OD GOMILE knjiga i tekstova napisanih o raspadu Jugoslavije, valjda najtočniji opis onoga što se dogodilo nalazi se u jednom - romanu. Taj roman (Naš čovjek na terenu, Roberta Perišića) inače se uopće ne bavi ovom temom, osim u jednoj-dvije rečenice, i moraš se u strahu pitati što bi sve tu našao da je bilo drukčije.
Jer te rečenica-dvije govore praktički sve, a glase, prepričano prema sjećanju, ovako. Jugoslavenski nacionalizmi držali su se zajedno dok su imali zajedničke vanjske neprijatelje, a kada su ih se riješili prešli su na međusobni obračun. Sada se čovjek nada da će nabasati na neku drugu knjigu koja će objasniti zašto taj obračun traje ovako dugo.
Uz nekoliko godina krvavog ratovanja i barem dvostruko toliko regionalnog hladnog rata, skupilo se tu skoro već i dobra dva desetljeća. Dok se takva knjiga odnekud ne pojavi, možda još malo mogu pomoći Perišićevi "vanjski neprijatelji", koji su u međuvremenu uglavnom postali vanjski prijatelji. A to baš nije ispalo dobro.
Nakon što su, nešto silom nešto milo, nametnuli mir u regiji, ti su prijatelji uputili ex-Yu zemlje da sada same obnove dobrosusjedske odnose. To je po provjerenom i verificiranom iskustvu Europske unije najbolji lijek protiv novih ratova. Ali nije u prirodi naših ljudi (da ne kažem naroda i narodnosti) da prijatelje shvaćaju tako ozbiljno kao neprijatelje.
Razumiju jedino jezik šibe po golom dupetu
I tako je ispalo da i to, obnovu povjerenja, moraju ti naši prijatelji, mi se time nećemo bakćati, ajde da vidimo tko nas na to može natjerati?! I zbilja ne može. Ali može izdavati nova obvezna uputstva, nove naredbe, nova uzmi ili ostavi. I tako je došlo do ovog najnovijeg plana Ollija Rehna kojega je on napravio, kako je sam kazao, cijedeći zadnje rezerve strpljenja i zato nije dozvolio više nikakva pogađanja Hrvatske i Slovenije oko toga.
Riječ je, dakle, o ordinarnom diktatu, što zvuči grubo zna li se da se radi o zemljama starim već blizu dva desetljeća, ali one očito i dalje razumiju jedino jezik šibe po golom dupetu. To se posebno odnosi na Hrvatsku, koja je taj jezik dulje i dublje izučavala i, očekivano, ona je diktat prva prihvatila. Ali ona je bolje naučila i trikove da sakrije masnice po stražnjici pa su Sanader i njegovi dvorjani još prije nekoliko dana počeli stvarati famu da je hrvatska diplomacija postigla nekakav silni trijumf.
Upregla se u to i većina medija, lažući i mažući da se sve pušilo, kao da podižu plaće drito na ulaznim vratima Banskih dvora. Tako smo danima šopani najgorom spin - silažom, po kojoj je trebalo ispasti da su Slovenci bačeni na koljena. Te u Rehnovom planu nema načela "pravičnosti", te ne otvara pitanje slovenskog "kontakta s otvorenim morem", te ne daje pravo dvjema zemljama da utječu na izbor arbitražnih sudaca.
I Hrvatska je morala malo "skinuti gaće"
Sve to ne da nije istina, nego je gola laž, očito svjesno skrojena da se pred javnošću sakrije da je i Hrvatska morala malo "skinuti gaće", a da se Slovence zaplaši kako im je Rehn ovaj put zbilja zapržio čorbu. Hrvatsku je posadio na pobjednički tron, a njih poslao u magareću klupu za poražene i ponižene, gdje im je, uostalom, i mjesto. Što se ovim htjelo? Natjerati Sloveniju da odbije Rehnov plan? Ali, što se time dobiva, osim kratkotrajnog užitka da smo ih u ovoj igri živaca napokon slistili?
Pa time glavni hrvatski problem, slovenska blokada pregovora Zagreba s Bruxellesom, uopće nije maknut nego se još i produbljava. Sa stanovišta hrvatskih strateških interesa to je, dakle, isto kao da napraviš samoubojstvo tuđom rukom. Zato je Vesna Pusić s pravom uputila u Otvorenom packu ljubljanskom dopisniku HRT-a Damiru Smrtiću da prestane sijati paniku u slovenskoj javnosti. A prije toga i jedan od najpoznatijih neovisnih slovenskih analitičara Vlado Miheljak upozorio je hrvatske političare i medije da nije pametno da se ovako igraju vatrom.
Srećom, slovenski državni vrh nije podlegao fanfarama iz Hrvatske i odbio Rehnov plan, ali nije imao hrabrosti ni prihvatiti ga, nego je odluka odgođena za utorak. Svi razumni ljudi u Hrvatskoj sada bi trebali napraviti što je do njih - ako ništa drugo utišati bukače oko sebe - jer Rehnov plan zbilja nije ničija pobjeda i ničiji poraz. To je razuman kompromis u kojem je uvaženo hrvatsko traženje da spor treba rješavati po pravilima "međunarodnog prava", ali i slovensko da ne smije biti zaobiđeno ni načelo "pravičnosti i dobrosusjedskih odnosa".
Ako vam ne valjaju stranci ni kao vanjski neprijatelji ni kao vanjski prijatelji, zašto sami niste našli rješenje?
Jer ako se i ova prilika propusti, dvije zemlje past će ispod razine država koje zaslužuju da ih se tako zove, a isto, zapravo i puno više, odnosi se na njihova vodstva. Doduše, ona zasad još mogu biti mirna, jer im javnost u dvjema zemljama i dalje pokorno jede iz ruku i čita s usana sve njihove nacionalističke ekshibicije i ludorije. Ali što ako se ta javnost probudi, kao sada hrvatski studenti, a prije dvije godine i slovenski, i postavi najlogičnije moguće pitanje. Dobro, dođavola, ako vam ne valjaju stranci ni kao vanjski neprijatelji ni kao vanjski prijatelji, zašto sami niste našli rješenje.
Bolje od ovog Rehnovog možda ne bi bilo, ali gore od onog kako ste se ponašali više od petnaest godina sasvim sigurno ne može biti.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Davor Pongračić/Cropix
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati