54.145.51.250 US
 

"Banke nisu špekulirale": Evo zašto Jakovčević i Lovrinović nisu u pravu

Piše: M. Repecki
četvrtak, 29.1.2015. 10:13
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Hina

PROFESORI s Ekonomskog fakulteta Ivan Lovrinović i Drago Jakovčević izazvali su burnu reakciju stručne javnosti tvrdnjama da su se banke "rizičnim" špekulacijama, putem valutnih swap ugovora štitile od nepovoljnih kretanja tečaja.

Za pojašnjenje swap ugovora i njihove uloge obratili smo se dr.sc. Marini Tkalec sa Ekonomskog instituta u Zagrebu.

Banke su, kako pojašnjava dr. Tkalec, u valutnom riziku kao i dužnici, te su se korištenjem swap ugovora zapravo zaštitile, a ne špekulirale, kako se to sada tvrdi.

Banke su se swap ugovorima štitile od valutnog rizika

"Krediti u stranoj valuti ne generiraju valutni rizik onda kada je ili tečaj fiksan (ili barem stabilan kao što je to slučaj s HRK/EUR) ili kada dužnik ima prihode u stranoj valuti (recimo kada poduzeće izvozi u Švicarsku ili kada dužnik prima švicarsku mirovinu ili plaću.)

Nadalje, treba naglasiti da u Hrvatskoj nisu samo kućanstva i manjim dijelom poduzeća izložena valutnom riziku, nego su to i domaće banke. Drugim riječima, s obzirom na to da tečaj HRK/CHF nije branjen od strane središnje banke, i jedni i drugi imaju valutni rizik. Za dužnika je nepovoljno jačanje franka, a povoljno njegovo slabljenje.

Taj valutni rizik se može hedgirati (od engl. hedge=živica, značenje je obrana/zaštita, a ne špekulacija kako se u posljednje vrijeme pogrešno tumači), a ukoliko ste banka onda ga i morate hedgirati. Upravo zato da ne biste mogli špekulirati na kretanju tečaja, bez obzira na to biste li zaradili ili izgubili.

Naše su banke dakle morale hedgirati taj valutni rizik upravo zato što su plasirale kredite vezane za HRK/CHF.", pojašnjava Tkalec.

Banke imaju više načina da se zaštite od tečajnih rizika, a jedan od načina su i devizni swap ugovori (FX swap).

"Što se izvora hedginga tiče, domaće banke su franke mogle refinancirati na više načina. Taj se problem rješava depozitima u francima (kojih je bilo malo), međubankarskim depozitima (za koje nemam podatke, ali pretpostavljam da ih je bilo malo), izdavanjem obveznica u francima (njih vjerojatno nije niti bilo u domaćim bankama) te financijskim izvedenicama, konkretno FX swapovima (što je zasigurno bio dominantni način hedgiranja). FX swapove su domaće banke po svemu sudeći radile sa svojim bankama majkama, pretpostavljam u najvećoj mjeri austrijskim bankama.", pojašnjava dr. Tkalec.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Radi se zapravo o ugovoru kojim dvije strane razmijene određenu količinu valuta po određenom tečaju na određeno vrijeme, čime se štite od rizika.

"Možemo zamisliti da je banka "HR" s bankom "AU" dogovorila FX swap u kojem u prvoj nozi swapa banka "HR" prodaje banci "AU" X novčanih jedinica u zamjenu za Y franaka te u drugoj nozi radi obrnuto po unaprijed utvrđenom tečaju nakon isteka točno određenog vremena (uglavnom se radi o kraćim razdobljima). Na taj način je banka "HR" zaključala tečaj po kojem će nakon isteka ugovora kupiti nazad eure, odnosno prodati franke. Ako uzmemo u obzir situaciju u kojoj franak jača, "HR" banka kroz FX swap zapravo gubi jer je dužna vratiti franke banci “AU” u drugoj nozi swapa (kada franak slabi ona zarađuje na FX swapu). Ipak tu razliku banka nadoknađuje ukoliko je te franke dalje plasirala kroz kredite s valutnom klauzulom. Na taj način je pozicija valutno neutralna i možemo reci da je hedge uspio.", kaže dr. Tkalec.

Efekt je nula: Ako franak jača banka zarađuje na kreditima i gubi na swapu, i obrnuto

Logika je sljedeća, ukoliko franak jača, banka zarađuje na kreditima, a gubi na FX swapu, a ukoliko franak slabi, ona gubi na kreditima, a zarađuje na FX swapu. Tako je ona hedgirala valutni rizik i neto efekt bi trebao biti nula ili blizu nula.

"Gotovo na isti način su radile i austrijske banke sa švicarskim bankama jer su i one morale hedgirati valutne rizike. Teza koja se u zadnje vrijeme povlaći po medijskom prostoru i po kojoj se tvrdi da su banke majke zarađivale ekstraprofite stoji jedino pod pretpostavkom da te iste banke nisu hedgirale svoje long pozicije u franku, odnosno da su špekulirale na tečaju. Podaci austrijske središnje banke upućuju na suprotno.", kaže dr. Tkalec.

U ovoj priči gube i banke i dužnici, potreban je dijalog između svih strana

Ostaju dva velika problema u cijeloj priči.

Banke su se hedgirale od valutnog rizika, ali kućanstva i poduzeća nisu i zbog toga su ona u nepovoljnijem položaju. Naše financijsko tržište je plitko i zaista fizička osoba nema mogućnosti, a niti obvezu zaštititi se od valutnog rizika, upozorava dr. Tkalec.

Nadalje, banke su propustile ponuditi zaštitu od valutnog rizika građanima i time su se dovele do gomilanja poprilično velikih kreditnih rizika. Odnosno, upravo zbog toga što dužnici nisu bili zaštićeni od kretanja HRK/CHF tečaja, bankama je sada porastao kreditni rizik koji se manifestira porastom loših kredita.

S druge strane, treba imati na umu da krediti u švicarcima najvjerojatnije ne bi bili povoljniji da su se prodavali uz hedge i vjerojatno ne bi niti bilo značajnije potražnje za njima, smatra dr. Tkalec.

"Dakle, po meni u ovoj priči potencijalno gube i jedni i drugi ukoliko dođe do eskalacije nemogućnosti vraćanja kredita. Banke su valutni rizik zaista prebacile na krajnjeg korisnika, ali to bi im se moglo vratiti kroz kreditni rizik i porast neotplativih kredita. Zato banke i imaju inicijativu riješiti probleme i treba dozvoliti otvaranje tog dijaloga između banaka i dužnika, uz nadzor dežurnog regulatora", zaključuje dr. Tkalec

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije