Foto: Shutterstock

SMRT Margaret Thatcher izazvala je podijeljene reakcije i osjećaje u britanskoj i svjetskoj javnosti, što nikoga ne bi trebalo čuditi jer "podjela" i jest njena najveća i najvažnija ostavština. Tako s jedne strane imamo naricaljke međunarodnog političkog establišmenta te britanskih ekonomskih i političkih elita, ispeglane forme ali ispraznog sadržaja, potpuno ogoljenog nekakvog kritičkog pristupa liku i djelu Željezne lady.

S druge strane upriličuju se "narodne fešte" po ulicama Brixtona, Bristola, Liverpoola, Glasgowa i ostalih britanskih gradova; potpuno ogoljene forme koja čak prelazi i u neukus, ali s porukom koja ide ravno u glavu: "Plesat ćemo ti po grobu, stara vještice!". Maksima "o mrtvima sve najbolje" i diplomatska korektnost na ulici ionako nikad nisu imali prolaz. Za radničku klasu Thatcher je bila i ostala ona koja je pokrenula klasni rat u zemlji.

Fascinacija Miltonom Friedmanom

Kako će je na kraju pamtiti povijest? Odgovor će, kao i uvijek, ovisiti o tome koga pitate. Za britansku ekonomsku elitu će ona biti premijerka koja je spasila zemlju. Za Zorana Milanovića, socijaldemokratskog premijera u službi Njezinog Veličanstva Neoliberalizma, ona je "velika državnica koja je u jednom teškom razdoblju vratila Velikoj Britaniji političku i gospodarsku snagu te modernizirala političke institucije. Barack Obama obznanio je kako je svijet izgubio "šampionku slobode". Ovdje valja napomenuti i kako je Margaret Thatcher imala svojeg "borca za slobodu", kako ga je sama prozvala, a riječ je ni manje ni više nego o Miltonu Friedmanu, ocu doktrine potpuno slobodnog tržišta.

Američki ekonomist Friedman, najpoznatiji predstavnik Čikaške škole, smatrao je kako su državno vlasništvo i intervencionizam glavni izvor ekonomskih problema te je propagirao implementaciju novog ekonomskog modela koji je uključivo potpunu deregulaciju tržišta i sustavnu privatizaciju svega što je nekada bilo javno. Friedman je 1973. uz pomoć CIA-e i američkih vlasti, koji su organizirali vojni udar protiv Allendeovog režima, dobio priliku da Čile iskoristi kao poligon za testiranje svog modela. Uslijedile su krvave godine Pinochetove diktature i potpuni slom čileanske ekonomije, a model je, kasnije će se pokazati bezuspješno, primijenjen i u brojnim drugim državama Srednje i Južne Amerike.

Doktrina šoka na britanski način

Međutim, to nije nimalo umanjilo fascinaciju koju je Thatcher gajila prema idejama Friedmana i njegovog mentora Friedrich Von Hayeka. Dodatno osokoljena pritiskom MMF-a da provede "čistku" u zemlji, Thatcher je udarila šakom o stol i počela s reformama po Friedmanovom modelu. Kao dar s neba Željeznoj Lady došla je kriza na Falklandima. Zanesenost javnosti patriotizmom bila je idealna podloga za isprva perfidnu, a zatim i eklatantnu transformaciju ekonomskog i društvenog okvira. Slična se stvar događala i s druge strane Atlantskog oceana, gdje je Ronald Reagan također išao u smjeru sve veće deregulacije tržišta.

Sve je vrlo brzo rezultiralo produbljivanjem ekonomske polarizacije u Velikoj Britaniji i SAD-u. Bogati su se brzo i lako dodatno bogatili, a siromašni su upadali u sve dublju rupu. Radnička klasa prva se našla na udaru. Početkom osamdesetih radnički su štrajkovi bili svakodnevnica, posebno štrajkovi rudara, koji su strahovali da će Thatcher uništiti njihov sektor. I bili su u pravu. Željezna lady opravdala je svoj nadimak, stoički izdržala pritiske i zadala radničkoj klasi i sindikatima udarac od kojeg se ovi nikad nisu oporavili. U prve tri godine prvog mandata Margaret Thatcher, nezaposlenost se udvostručila. Velike industrijske regije, nekad ponos i snaga Velike Britanije, počele su propadati. O tome kako danas žive, najbolje svjedoče ljudi koji su izašli na ulice kako bi "proslavili" smrt Margaret Thatcher.

Nakon Margaret Thatcher, nejednakost u Britaniji rasla je brže nego u ijednoj razvijenoj zemlji svijeta

Uslijedila je opća rasprodaja državnih kompanija. Voda, struja, plin, energetika, čeličane, telekomunikacije, naftne kompanije, aviokompanije - sve industrijske grane su potpuno privatizirane u roku od nekoliko godina. Do 1986. godine i financijsko tržište je postalo potpuno deregulirano. Godinu dana prije dolaska Margaret Thatcher na vlast, izvršni direktori kompanija u prosjeku su imali deset puta veću plaću od prosječnog radnika. Već spomenute 1986. godine ta je razlika narasla na preko 100 puta veću plaću.

Zastrašujuće zvuči podatak da je od osamdesetih naovamo, prema istraživanju OECD-a, ekonomska nejednakost u Velikoj Britaniji rasla brže nego u ijednoj drugoj razvijenoj državi svijeta. Prema podacima iz 2007. godine, čak 22 posto stanovnika Velike Britanije živi ispod granice siromaštva. Naravno, bilo bi naivno reći da je za to kriva isključivo Margaret Thatcher, ali upravo su njene neoliberalne reforme postavile takav ekonomski okvir, iz kojeg je jako teško izaći. Thatcher je inzistirala na smanjenju poreza i socijalnih beneficija, a takav trend je u Britaniji nastavljen i nakon njene vladavine.

Političke elite kao taoci kapitala

Analitičari će se složiti kako su i laburističke vlade koje su uslijedile širokih ruku prihvatile model Margaret Thatcher, pa možda otišle i još više u desno od nje same, ali valja imati na umu da praktički nisu imale ni izbora. Država je izgubila važne resurse te je ostala potpuno prepuštena tržišnoj logici. A tu, zahvaljujući činjenici da im je upravo Margaret Thatcher dala odriješene ruke, danas sav utjecaj imaju korporacije i banke. Istovremeno je britanski vanjski dug drastično rastao, pa su Britanci danas tako na neslavnom petom mjestu svjetske ljestvice kada govorimo o vanjskom dugu po glavi stanovnika.

Thatcher je otvorila vrata nekrokapitalizmu

To je ono što su, kada se podvuče crta, Britanci dobili "u miraz" od pokojne Željezne lady. Nažalost, ne samo Britanci. Iako se termin Novi svjetski poredak veže uz Georga Busha, jasno je kako je taj projekt počeo ranije i kako su mu prave temelje na političkom planu udarili Margaret Thatcher i Ronald Reagan. Danas je jasno kako se stvar otela kontroli, pa smo umjesto kapitalizma slobode, kako mu tepaju Friedmanovi štovatelji, dobili nekrokapitalizam na globalnoj razini. Dio odgovornosti za tako duboke podjele mora snositi i Margaret Thatcher, pa makar i samo u vidu činjenice da će joj jedni kovati epitafe, dok će joj drugi zaplesati na grobu.

Na kraju bi bilo prepojednostavljeno, pa čak i apsurdno, reći da je Margaret Thatcher isključivo kriva ili zaslužna za izgradnju svijeta u kojem danas živimo, odnosno preživljavamo. Međutim, nema dvojbe da je "Željezna lady" jedna od glavnih aktera koji su postavljali armaturu.