Radna skupina Europske unije koja bi trebala odrediti stupanj suradnje Zagreba i Haaga svoj će prvi sastanak održati 26. travnja u Luxembourgu, potvrđeno je u utorak iz luksemburškog predsjedništva.

Radnu skupinu čine predstavnici sadašnjeg predsjedatelja EU-a Luxembourga, zatim dviju zemalja koje preuzimaju šestomjesečno rotirajuće predsjedništvo Velike Britanije i Austrije, visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Javier Solana i povjerenik za proširenje Olli Rehn.

Prema izvoru iz luksemburškog predsjedništva, najprije će se sastati peteročlana radna skupina, a ona će se zatim odvojeno sastati s predstavnicima Hrvatske i haškog tužiteljstva.

U uredu Haškog tužiteljstva potvrđeno je da će na sastanak doći glavna haška tužiteljica Carla del Ponte.

No,i čak iako Radna skupina zaključi da Hrvatska u potpunosti surađuje s ICTY-em, početak pregovora o članstvu Hrvatske u EU vjerojatno će biti odgođen za najmanje nekoliko mjeseci, kaže se u analizi međunarodne neovisne konzulatantske tvrtke Oxford Analytica, koja je objavljena na web stranici "seeurope.net".

Iako će ta odgoda početka pregovora sigurno biti loše prihvaćena u Zagrebu, Hrvatska bi to vrijeme do početka pregovora mogla iskoristiti za tehničke pripreme.

Zadatak Radne skupine, ustanovljene nakon odluke o odgodi pregvovora, koji su trebali započeti, 17. ožujka, jest da odredi surađuje li Hrvatska u potpunosti s Haškim sudom, budući da je pitanje pune suradnje Zagreba i Haaga, odnosno pitanje odbjeglog generala Ante Gotovine, bilo navedeno kao razlog za odgodu.

Ipak, navodi Oxford Analitica, teško je vjerovati da rješenje ovog pitanja može biti brzo pronađeno. Za premijera Ivu Sanadera bi izručenje Gotovine - čak pretpostavljajući da će njegovo pronalaženje i uhićenje biti jednostavno - bilo politički teško, zbog izrazito visoke razine potpore koju Gotovina ima u javnosti i unutar HDZ-a. Međutim, Sanader se trenutačno zbog Gotovine nalazi u takvom položaju da gubi potporu umjerenih birača, koji smatraju da je jedini opipljivi uspjeh Sanaderove vlade bio upravo napredak u pregovorima s EU.

Očekuje se da će ICTY unutar Europskog vijeća i dalje lobirati za čvrsto stajalište prema Zagrebu, budući da smatraju da bi svaki kompromis mogao poslati krive poruke Srbiji i Crnoj Gori u vezi s izručenjem osumnjičenika i suradnje s Haagom.

Neke zemlje - uključujući Mađarsku, Slovačku i Austriju - lobiraju u korist Hrvatske, ostale će još neko vrijeme trebati uvjeravati argumentima da je bolje izbjeći protureakciju protiv EU u Hrvatskoj, što bi moglo imati dugotrajne negativne učinke na političku stabilnost na Balkanu.

Čak iako se pitanje Gotovine stavi na stranu, postoje razlozi za sumnju u to je li Hrvatska adekvatno pripremljena za početak pregovora: pregovarački tim sakupljen je na brzinu, a neki pregovarači vjerojatno nisu u potpunosti pripremljeni za svoja područja, iako je glavni pregovarač Vladimir Drobnjak iskusan diplomat i pregovarač, ističe se.

Kratka odgoda početka pregovora mogla bi stoga biti smatrana kaznom, iako bi time pregovorački tim dobio više vremena za pripreme. U svakom slučaju, napori Hrvatske za usklađivanjem zakonodavstva i pripremom pregovora se nastavljaju. Hrvatska primjenjuje svoj Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU, koji je stupio na snagu 1. veljače - a njegova je puna primjena integralni dio procesa.

U analizi se navodi da će se pozornost u Hrvatskoj nakon početka pregovora, preusmjeriti s političkog na gospodarski aspekt.

Kada pregovori konačno započnu, pažnja će se vjerojatno usmjeriti na gospodarsku spremnost Hrvatske da se priključi EU. Trgovinske odredbe SSP-a već sada omogućuju Hrvatskoj neograničeni bescarinski pristup tržištu EU-a, za praktički sve proizvode (jedine veće iznimke su ribe i vino).

Ipak Hrvatska se obvezala postupno smanjivati carinu na europske industrijske proizvode do 2007. godine, te smanjiti carine na poljoprivredne proizvode do istog datuma. Brojne naznake svjedoče o tome da hrvatska industrija nije dovoljno opremljena da bi mogla biti konkurentna proizvođačima iz EU-a.

Proces privatizacije u Hrvatskoj bilježi kolebljive napretke, djelomično zbog krivo postavljenih načela, a djelomično i zbog prekida ulaganja tijekom rata 1991-95. Iako su neke velike kompanije, poput Hrvatskog telekoma i INE uspjele privući strateške ulagače, veći dio gospodarstva još je uvijek u vlasništvu države ili kvazi-državnih fondova, a udio privatnog sektora u BDP-u je samo 60 posto.

Vlada nastavlja izravnim subvencijama pružati potporu industriji. Državna pomoć industriji iznosi 3,8 posto BDP-a, dok u zemljama EU-a iznosi 0,8 posto. Ta se pomoć mora smanjiti, ali i reformirati kako bi se subvencije prestale davavati pojedinim sektorima i proizvodima i krenulo prema horizontalnim mjerama koje su kompatibilne s EU-om. Ipak, povlačenje državne pomoći izazvat će velike probleme u nekim industrijama, poput brodogradnje i elektronske industrije, što bi moglo dovesti do stečaja velikog broja poduzeća i gubitka velikog broja radnih mjesta.

Izravna strana ulaganja koja su ušla u Hrvatsku koncentrirala su se na uslužni sektor, gdje je proveden najveći dio restrukturiranja i gdje je koncentracija profita. U većini slučajeva prizvodnja je još uvijek u vlasništvu hrvatskih tvrtki i nije iskorišteno puno od transfera zapadnjačkog know-howa i kapitala.

Izvoz stagnira, djelomično kao rezultat slabe industrijske proizvodnje, što je pridonijelo sve većem rastu trgovinskog deficita.

Postoji nedostatak financijske discipline u privatnom sektoru, a velika dugovanja među poduzećima predstvljaju veliki problem.

Troškovi radne snage su puno veći nego u drugim zemlja središnje i istočne Europe. Jedinična cijena rada u Hrvatskoj iznosila je 2003. godine 59 posto od austrijske razine ( u Rumunjskoj iznosi 30 posto). U okvirima jedinične cijene rada, sektor proizvodnje u Hrvatskoj danas je manje konkurentan nego što je bio sredinom devedestih godina prošloga stoljeća.

Ukratko, napredak Hrvatske u privatizaciji i restrukturiranju industrije danas je bitno ispod zemalja središnje i istočne Europe. Do toga je došlo djelomično zbog slabog stranog ulaganja tijekom i poslije rata u Hrvatskoj, te zbog stalnog nedostataka političke volje da se poduzmu bolne reforme. Nedostatak reformi ponekad je bio zanemarivan, pogotovo otkako ponovni rast turističkiog sektora održava na površini gospodarstvo i tako sprječava krize. Ipak, ulazak u EU mogao bi izazvati veliki šok u industriji, a kako saznanje o tome raste, moglo bi se u zemlji pojačati i protivljenje ulasku u EU.

Iako je ispunjavanje mastriških kriterija samo tehnički potrebno za ulazak u EU, trenutačno divergencije Hrvatske u nekim od tih kriterija mogle bi se pojaviti kao izvor zabrinutosti:

deficit - proračunski deficit za 2004. procjenjuje se na 4,5 posto BDP-a, što je poboljšanje od 8,1 posto deficita u vrijeme Tuđmanove vlade 1999., ali je i dalje iznad mastriških prosjeka od 3,0 posto. Cilj Sanaderove vlade je da ove godine ostvari proračunski deficit u visini od 3,7 posto, ali čini se nevjerojatnim da će tako slaba vlada poduzeti potrebne reforme javne administracije kako bi ispunila taj cilj.

Javna potrošnja iznosi više od 50 posto BDP-a, a na plaće u javnom sektoru otpada 11 posto BDP-a (dok je prosjek u osam srednjoeuropskih zemalja, novih članica EU-a 7,2) a na mirovinski sustav odlazi 13,5 posto BDP-a (8,3 posto u osam novih zemalja

članica EU-a).

Kada Hrvatska dobije zeleno svijetlo za početak pregovora s EU-om, pozornost će se vjerojatno usmjeriti na gospodarski utjecaj priključivanja jedinstvenom tržištu. To bi moglo dovesti do potrebnih pritisaka kako bi se poduzele bolne gospodarske reforme, za što već duže vrijeme nema potrebne političke volje, kaže se u analizi.

(Hina) xnab ysv