Foto: Shutterstock

POŠTOVANI, upravo sam pročitala Vaš članak na temu: "Kako hrvatski visokoobrazovani mozgovi postanu perači suda na Zapadu" što me ponukalo da Vam napišem svoje iskustvo studiranja i traženja posla u Lijepoj našoj koju većina mladih danas proklinje i ne vidi u njoj svoju bolju budućnost.

> Kako hrvatski visokoobrazovani mozgovi postanu perači suda na Zapadu

Dolazim iz nezaposlene slavonske obitelji kao prva od četvero djece, što samo za sebe govori i o mojoj materijalnoj situaciji. Kada sam iskazala želju za studiranjem majka mi je jasno dala do znanja da je to gotovo nemoguća misija. Trebalo je platiti troškove upisa jer sam prve tri godina bila primljena kao student uz djelomičnu potporu Ministarstva, sto znači da sam morala platiti svaku godinu 5.500,00 kn. Uspjeli smo se snaći i ja sam počela studirati. Nakon 3 mjeseca počela sam raditi u jednoj srebrnarnici i tako je počeo moj put od 5 godina obrazovanja na EFOS-u. Ujutro bih bila na predavanjima a popodne radila ili obrnuto. Radila sam razne poslove od trgovine, call centara, hostesiranja, administracije u košarkaškom klubu... Svake godine sam predavala papire za državnu stipendiju za studente E kategorije (slabijih socio-ekonomskih statusa) koju sam uspjela dobiti na diplomskom studiju. Jedno vrijeme sam radila 2 posla istovremeno, trčala na predavanja, ganjala prosjek i ni sama ne znam što sve ne, samo da u životopis imam što više toga napisati sto će me izdvojiti od ostalih kandidata na natječaju za posao. Uz sve to završila sam fakultet u roku sa prosjekom ocjena 4.2.

Ono što me držalo i guralo naprijed da to sve podnesem je vjera i nada da ću kad završim taj fakultet naći posao u struci i da će se sve to isplatiti.

Pogodite što, to se nije dogodilo. Moj prvi posao bio je posao prodavačice u trgovini odjece. Nakon godinu dana prešla sam u jedan trgovački lanac gdje sam bila radnik s ovlastima zamjenika. TO je za mene bio napredak. Danas je moj posao bar malo bliže struci jer radim u jednoj firmi u financijama, točnije plaćam račune dobavljačima.

Većini ne pada na pamet raditi u trgovini

Ono što sam ovime htjela reći je to da ni jedan posao nije sramota raditi jer će te kad tad dovesti do napretka, poznanstava, otvara ti nove mogućnosti, daje iskustvo. Većina studenata danas studira na račun roditelja i jedini im je zadatak dići se ujutro na predavanje i položiti ispit. Misle kako će baš oni biti posebni i dobiti lako posao po završetku studija. Toga sam se naslušala tokom studija i previše. Danas većina njih negoduje kako ne mogu naći posao, a ne pada im na pamet raditi u trgovini, raditi za stručno osposobljavanje jer smatraju da se nisu za to školovali.

Da se vratim na početak i temu: "Kako hrvatski visokoobrazovani mozgovi postanu perači suđa na Zapadu", moje je mišljenje da, ako imate mogućnost, idete van i radite što god vam se pruži, ali ovakve poslove možete raditi i u Hrvatskoj. Nemojte ju onda pljuvati i govoriti kako na Zapadu ima posla jer takvih poslova imate i ovdje a pogotovo u sezoni. Skoro svaki dan odlazim na portale za oglašavanje radnih mjesta i vidim da poslova ima, samo je pitanje što je mladima raditi "ispod" časti. Ništa nije sramota raditi, bez obzira kakvu diplomu imamo.

Ja se osobno divim ljudima koji odlaze u druge zemlje za boljim životom jer smatram da Lijepa naša, bez obzira u koliko lošem stanju bila, može puno toga ponuditi, samo treba tražiti, kucati na sva moguća vrata i jedna se uvijek otvore.

Lijepi pozdrav!

Ukoliko želite podijeliti s nama Vaše iskustvo vezano uz potragu za poslom u Hrvatskoj ili inozemstvu, pišite nam na desk@index.hr