54.81.166.196 US
 

Rat koji se prigodno zaboravilo

Piše:
ponedjeljak, 24.3.2008. 11:38
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

POSTOJE mnogi razlozi zbog kojih se ratovi zaboravljaju ili ignoriraju. Nekada je to iz jednostavnog razloga što za njih nitko nije čuo, kao što je slučaj s tajpinškim ustankom koji je u Kini u 19. stoljeću odnio više života nego Prvi svjetski rat, a koji Europljanima ne znači ništa. Nekada ratovi jednostavno nemaju razloga biti važni ikome osim studentima povijesti, kao što je slučaj s Tridesetogodišnjim ratom u danas sekularnoj Njemačkoj. Ponekad se ratove ignorira jer se odbijaju podvrgnuti krutim ideološkim okvirima i objašnjenjima, kao što je to "bratoubilački" falklandski rat.

Međutim, zbilja su rijetki slučajevi da se rat zaboravi ne samo u doba dok još uvijek traje, i to od strane onih koji su još uvijek nominalno njegovi sudionici. A upravo se to zbilo s epskom pričom o američkom pokušaju sađenja zapadne liberalne demokracije na tlo Mezopotamije.

Iako je uvijek nezahvalno praviti dugoročne prognoze, može se lako pretpostaviti kako će peta obljetnica početka Operacije Iračka sloboda barem ove godine biti posljednja prilika da se američki, a iza njih i svjetski mediji, ozbiljnije pozabave ratom u Iraku. Poslije ove obljetnice, kao i prije nje, Irak za svjetske naslovnice više neće postojati. Stjecaj okolnosti se pobrinuo i da peta obljetnica rata "padne" upravo na vrijeme kada je američka vojska dosegla još jedan žalosni "miljokaz" od 4000 poginulih, pa će u dogledno vrijeme biti još manje razloga da se spominje Irak.

Ono što posebno fascinira u tom fenomenu jest činjenica da se stvari, zapravo, baš i nisu previše promijenile u odnosu na vrijeme kada se svjetsku publiku bombardiralo s "prijelomnim vijestima" na temu vatrometa na bagdadskom nebu, atentata i odrubljenih glava. Transportni avioni i dalje lete iz Iraka prema SAD napunjeni kovčezima prekrivenim američkim zastavama, svako malo desetine, a nekad i stotine Iračana padaju kao snoplje pokošeni bombašima-samoubojicama, u zrak lete mostovi, kuće, automobili i tržnice.

Međutim, Amerikance, pa i cijeli svijet osim samih Iračana, kao da se ta cijela priča prestala ticati. Čak i u američkoj predsjedničkoj kampanji se malo govori o Iraku, barem u usporedbi s izborima prije četiri godine.

Nude se razna objašnjenja zašto je tako. Zagovornici rata to objašnjavaju činjenicom da je stanje stvari za američke snage u Iraku na petu obljetnicu rata bolje nego na četvrtu – gubitaka je manje, neka od pobunjeničkih uporišta su danas oaza mira, a statistike, bez obzira na povremeni pokolj, pokazuju da i iračkih civila gine manje nego ranije. Tako se ispostavilo da je predsjednik Bush bio – barem na kratki rok - u pravu kada je prije godinu dana poslao kontroverzna pojačanja. S time se pretežno liberalni američki mediji koji su predviđali još jedan fijasko, jednostavno ne mogu pomiriti, pa jednostavno, po mišljenju američkih "jastrebova", ne objavljuju vijesti iz Iraka ako su te vijesti dobre.

Manje politički "nabrijana" objašnjenja se tiču suvremene globalne kulture, kao i medija kojima dominira "infotainment". Izložen godinama krvoprolića na televiziji i Internetu, svijet je na njega jednostavno oguglao,  a medijske kuće spoznale da je Irak jednostavno iscrpljen kao tema. Među američkim komentatorima su se, pak, počele citirati statistike da – u najboljem/najgorem slučaju udio neposrednih sudionika iračkog rata i članova njihovih širih obitelji ne prelazi 5 posto američkog stanovništva.

Ne treba zaboraviti i na činjenicu da se američki pohod na Irak – ma koliko se to mnogi šezdesetosmaški nostalgičari to trudili – ne može usporediti s vijetnamskim ratom, i to iz jednostavne činjenice da američku vojsku koja patrolira Fallujom više ne tvore prisilno unovačeni ročnici, nego profesionalci kojima je stavljanje glave na panj opis radnog mjesta. Mnogi od tih vojnika su crnci, Hispanoamerikanci i "white trash" i pripadnici društvenih slojeva čiji nemali broj pripadnika bi, da nema iračkog rata, umjesto vojne nosio zatvorsku uniformu.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Među stanovnicima drugih država "Koalicije voljnih", od kojih su mnoge jednostavno dale petama vjetra nakon što je Irak postao "pravi" rat, taj je udio još manji. Dakle, jednostavno nema više tržišta kojima bi se mogla prodavati vijesti iz krvlju natopljene Mezopotamije.

Odgovor bi, na kraju, mogao biti i onaj kojeg većina Amerikanaca, a i ostatak svijeta zapravo, najmanje želi čuti – javnosti je rat postao nezanimljiv zato jer ga sve više shvaća kao elementarnu nepogodu, a manje kao proces koji se može zaustaviti ili na njega utjecati.

Najbolji primjer za to su američki demokrati, koji su nakon dvanaest godina preuzeli Kongres obećavši biračima da će prekinuti krvoproliće i vratiti "momke i cure" kući. Međutim, jednom kada se sjelo u tople vašingtonske fotelje, Irak je demokratima postao isto onako dalek kao što je Frišćiću postao dalek ZERP. Majka ubijenog vojnika i proturatna aktivistica Cindy Sheehan, koju se zvalo na predizborne skupove i nazivalo "apsolutnim moralnim autoritetom", danas je za demokratske čelnike odbačena i potrošena marginalka i ekstremistica; Michael Moore je, pak, na putu da od filmskog genija ponovno postane trećerazredni anonimus s upitnim smislom za humor. Demokratski senatori i kongresnici izabrani kako bi završili rat redovno dižu ruke za financiranje vojnih operacija, a i vodeći demokratski kandidati za predsjednika sve više govore kako će se iz Iraka ići mnogo sporije nego što se mislilo.

Oni koji vole čitati između redaka u tim postupcima vide spoznaju kako je irački rat za SAD pitanje koje nadilazi stranačke i ideološke podjele, odnosno kako su i demokrati shvatili da je ulazak u mezopotamsko živo blato bio velika greška, ali da bi izlazak bio još gora. Reputacija SAD kao supersile – jedan od temelja "vrlog novog" posthladnoratovskog svijeta - je ionako načeta, a povlačenjem iz Iraka bi bila razbijena u paramparčad i stvoren vakuum prepun neizvjesnosti.

Problemi u kojima se nalazi današnji svijet ukazuju da je Irak bio samo jedno poglavlje mnogo opširnije priče izgrađene na trulim temeljima. Zbog toga će budući cinici imati razloga biti zahvalni Georgeu W. Bushu kao čovjeku koji se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Prostodušni Teksašanin je svojim postupcima rekao istinu – okrutnu, krvavu i neugodnu -  a koje tisuće slatkorječivih i profinjenih Clintona i Obama više neće moći sakriti.

Dragan Antulov
Foto: AFP

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije