Sanader kao lik iz Matrixa, Milanović na službi narodu
PROMIDŽBENE spotove HDZ-a i SDP-a ne morate slušati. Dovoljno ih je samo gledati, isključenog tona na televizoru, kako bi se otkrila fundamentalna razlika između tih dviju stranaka. Iz njih se vidi kako najsnažnije hrvatske stranke shvaćaju obnašanje vlasti: Zoran Milanović obraća nam se iz mase ljudi čiji je on integralni dio, ni viši, ni bolji, ni nadmoćan u bilo kojem pogledu; Ivo Sanader izdvojen je iz mase, on stoji ispred ljudi, on ih vodi, a oni ga zadovoljno slijede.
Milanović je jedan od nas. Sanader je bolji od nas. SDP smatra da vlast izvire iz naroda i služi narodu, HDZ misli kako je vlast nešto uzvišeno, od Boga dano, i da ljudi za sve što imaju mogu zahvaliti samo vladajućoj stranci. Točnije, predsjedniku te stranke.
Puno se govorilo proteklih mjeseci, pa i godina, kako HDZ i SDP opasno nalikuju jedna na drugu, kako su zapravo "politički blizanci", te da su sposobni čak i zajedno formirati vlast. Europapress holding deklarirao se kroz komentar vodećeg opinion makera Davora Butkovića kako je njima svejedno tko će doći na vlast, jer su i HDZ i SDP sposobni i podobni uvesti Hrvatsku u Europsku uniju. A to znači ispuniti sve demokratske kriterije.
E, pa ovaj spot otkriva nam u čemu se te dvije stranke razlikuju u samoj srži, daleko od dnevnopolitičkih prepucavanja i nadmudrivanja. Na ovome se dijeli njihovo biračko tijelo i stvaraju se dva viđenja demokracije u Hrvatskoj: prema jednoj, vlast je tu da služi narodu, a prema drugoj, narod je tu da služi vlasti.
Milanović u svom spotu prolazi kroz gomilu ljudi, gotovo neprimjećen, oni ne obraćaju pažnju na njega i ne odmiču, ne gledaju ga sa strahopoštovanjem, niti on to od njih očekuje. On se poistovjećuje s njima, s ljudima koji žive od svog rada, kao što on najavljuje da će živjeti od svog rada na vlasti, pomažući hrvatskim građanima da bolje žive.
S druge strane, Sanader na potpuno bijelom ekranu djeluje kao duh, kao lik u Matrixu, izdvojen iz stvarnosti u nekom virtualnom svijetu. Dok on korača pored građana, oni odbacuju table s ispunjenim obećanjima i radosno koračaju IZA njega. Dok on govori o ispunjenim obećanjima, ne kaže kako su besplatni udžbenici, porodiljne naknade, besplatni đački domovi i prijevoz zapravo njihov doprinos, kao produkt poreznih izdvajanja hrvatskih građana. Oni su to sve platili svojim novcem, ali Sanader to prikazuje kao da im je HDZ-ova vlast to sve omogućila. Ali ipak nije otišao toliko daleko da kaže kako zbog toga nije smanjen PDV (kao što je obećano), ni da se dio toga financirao i prodajom državnih poduzeća.
Sanadera nitko ne dodiruje, ali svi ga gledaju. Nitko mu ne stoji rame uz rame, nitko nije ravnopravan s njim, već je on taj koji je građanima omogućio HDZ-ovo viđenje blagostanja. Ostaje dojam da bi svi oni odmah skočili sa Savskog mosta kad bi im dr. Ivo to naredio. Ali, za razliku od Milanovića (odnosno poruke koju šef SDP-a želi poslati svojim spotom), on ne bi skočio zajedno s njima: gledao bi s ograde mosta, okrenuo se i krenuo dalje.
U tome je oduvijek bila razlika između dviju stranaka, između Tuđmanove i Sanaderove demokracije i demokracije SDP-a, HNS-a i drugih stranaka lijevog centra. Tuđmana su se svi bojali i klonili mu se s puta, on za njih uopće nije mario niti je suosjećao s njima u najtežim trenucima, a danas ni tašti Sanader nije daleko od toga. I on voli vladati iz svoje bjelokosne kule i bilo kakav kontakt s građanima vidljivo mu je gadljiv. Da se razumijemo, nije ni Milanović daleko od toga, i on je ukočen i nešarmantan, ali poruka koju on šalje daje nadu građanima da bi Hrvatska mogla opet postati opuštena moderna demokracija.
U krajnjoj liniji, prisjetimo se što su novinari i mediji radili Račanovoj koalicijskoj vladi u četiri mučne godine mandata. Nema tog novinara kojemu nije bilo dopušteno barem jednom nabaciti se kamenom na Banske dvore, pogotovo na samog Račana. Koliko novinara se usudilo (i još važnije, dobilo dozvolu) nabaciti se kamenom na Sanadera?
To je poruka ovih spotova, i to je fundamentalna razlika HDZ-ove i SDP-ove Hrvatske. Demokratska ili autoritarna vlast? Vlast dostupna građanima ili vlast koje se građani plaše? Vlast otvorena za kritiku ili kritika u strahu od vlasti?
Ali prije nego što pronađemo odgovore na ova pitanja, postavimo na kraju još jedno, najvažnije od svih predizbornih pitanja: koju vlast Hrvati žele? Žele li sami vladati preko svojih izabranih predstavnika ili žele da se njima vlada iz jednog centra moći? Prema iskustvu u proteklih 17 godina moramo, nažalost, zaključiti da su bliži drugom odgovoru: Onaj četverogodišnji period SDP-ova viđenja demokracije čini se tek kao izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Tomislav Klauški
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati