54.227.48.147 US
 

Sindikati su izgubili moć

Piše: Ivo Lučić/Hina
petak, 1.5.2015. 10:24
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Ilustracija: Hina

HRVATSKA je imala značajno iskustvo radničkog samoupravljanja od koga su ostala samo sjećanja na bolje dane, i mada je radničkoj participaciji zakonski i danas otvoren prostor, za njezino ostvarenje trebat će neke nove snage i mnogo borbe, smatraju stručnjaci.

Samoupravljanje ne treba idealizirati, ali niti demonizirati

Stručnjaci se slažu da su u tranziciji pometeni svi tragovi nekadašnjeg samoupravljanja, ali se razilaze u ocjeni o kakvom je samoupravljanju bila riječ.

Osječki profesor i bivši saborski zastupnik Vilim Herman kaže da je Hrvatska na više načina nepravedna prema socijalističkom samoupravljanju jer ne vidi da iza toga ideološkog pojma postoji nešto što se zove radničko samoupravljanje.

Trebalo je razlikovati socijalističko samoupravljanje, kao opći politički i normativni okvir, od radničkog samoupravljanja koje se kao iskustvo radničkog pokreta javlja na različite načine i na različitim područjima u svijetu, kaže on.

Sociolog i politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, trenutno doktorand Sveučilišta Wisconsin u SAD-u Marko Grdešić, napominje da je sam termin samoupravljanje danas tabu, a stari režim socijalističkog samoupravljanja ili se ne spominje ili se ismijava kao sustav "simpatičnih neefikasnosti".

Mislim da se tako osiromašuje naše shvaćanje nedavne povijesti i uloge koju bi radnici mogli imati. To nije tek pitanje ekonomske efikasnosti, već i demokracije. Radnici na poslu provode veći dio dana pa je važno da je atmosfera na radnom mjestu demokratska i da ljudi imaju utjecaj na unutarnji život kompanija u kojima rade, kaže Grdešić.

Sociolog s Instituta Ivo Pilar Drago Čengić smatra da smo za vrijeme socijalizma imali sustav radničkog samoupravljanja, koji je bio dugoročno neodrživ, ideološki oslonjen na dogmatski marksizam i izgrađen na monopolu jedne partije, ali ne i stvarnu radničku participaciju u poduzećima.

Dok Herman misli da je samoupravljanje stigmatizirano i demonizirano zbog svog ideološkog aspekta, ali da je jugoslavenski model samoupravljanja imao određeno značenje u pogledu radničkog odlučivanja, premda je u pogledu vlasničkih prava ostao nedorečen i hendikepiran, Čengić ocjenjuje kako se to u stvarnosti svodilo na niz formalnih rituala u ime upravljanja radnika u poduzećima, iza kojih se skrivala stvarna vlast direktora i politokracije izvan poduzeća.

Za ekonomsku budućnost poduzeća, pogotovo kada su zapala u krizu, bilo je važnije imati dobre veze u partijskim komitetima i među bankarima, nego li uz pomoć radničke participacije ulagati u inovacije i tragati za novim tržištima, dodaje Čengić.

Grdešić se slaže da jugoslavensko samoupravljanje ne treba idealizirati. Iz današnje perspektive, to je zapravo bio relativno konzervativan sistem jer je zaplitao radničku inicijativu kroz niz birokratiziranih procedura. Ali slabljenje radnika kroz kompleksne procedure postoji i danas, upozorava on.

Primjerice, pravna regulativa oko štrajka je danas toliko komplicirana da je praktički nemoguće organizirati štrajk, a da sud nema barem jedan razlog da ga proglasi nezakonitim. To ide na ruku poslodavcima, a demobilizira radničku inicijativu, dodaje Grdešić.

Zbog ideološkog obračuna odbačeno iskustvo prošlog sustava

Nakon prvih višestranačkih izbora, u ideološkom obračunu s prošlim sustavom potpuno je nepotrebno odbačeno njegovo iskustvo, što je velika šteta, smatra Herman.

To se transferiralo u novo radno zakonodavstvo, ali su kasnije verzije Zakona o radu pokušale popraviti te pogreške. U aktualnom zakonodavstvu samoupravljanje je kao način participacije u nekom smislu suglasno s onim što je pravna stečevina EU, ali prakticiranje toga nije bog zna što, kaže Herman.

Grdešić ističe da danas radnička participacija postoji kroz sindikate ili radnička vijeća koja bi trebala sudjelovati u upravljanju tvrtkama, što je model preuzet iz Njemačke, koja je i inače glavni model za domaće radno zakonodavstvo.

Međutim, radnička vijeća uglavnom postoje samo u onim kompanijama gdje postoje i sindikati, što donekle poništava njihovu svrhu. S druge strane, ni sindikata nema mnogo, pogotovo u privatnom sektoru. Sindikati su češći u javnom sektoru, većim kompanijama i državnim monopolistima, a mnogo su rjeđi u novom sektoru malih i srednjih privatnih kompanija.

Koliko znam, danas je to nepostojeća praksa u našoj zemlji, tvrdi Čengić - radnička participacija ne postoji ni kao određeni sustav radničke participacije, niti kao parcijalna praksa savjetovanja u pojedinim poduzećima radi rješavanja određenih tehnoloških, organizacijskih i socijalnih problema.

Razlozi za to su višestruki, smatra on. Dio političara i poslodavaca misli da je radnička participacija nastala samo kao dio ideološkog aparata bivšeg socijalističkog sustava, pa je danas kao takva nepoželjna. Međutim njeni su socijalni, politički i idejni izvori mnogo dublji...

Uslijed deindustrijalizacije, razvoja uslužnoga sektora, promjene vlasničkih odnosa, institucionalnog zaokreta ka razvoju poduzetništva i većeg vrednovanja individualnih ekonomskih sloboda, zapostavljene su ideje koje potiču ekonomsku slobodu kolektiviteta, odnosno radničkog vlasništva nad poduzećima, kaže Čengić.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Herman napominje da je zakon kroz vlasnička prava i malo dioničarstvo otvorio put do participacije kao prvenstveno snažnog motivacijskog aspekta rada, pa bi se osnovna institucijska ili normativno-pravna razina mogla dalje razvijati. Ali, smatra Herman, od hrvatskih sindikata ne može se očekivati da će napraviti u tom pogledu neke pomake, jer su pokazali da za to nisu sposobni.

Grdešić također ističe da sindikati nisu uspjeli proširiti svoje članstvo, često zbog svoje inertnosti, ali i zbog otpora poslodavaca. Bez veće borbenosti u osvajanju novih članova ni radnička participacija neće napredovati.

Radnih inspektora je premalo da bi uspješno kažnjavali poslodavce koji na nezakonit način sprečavaju osnivanje sindikata. Ni država, ni sindikati, a niti Hrvatska udruga poslodavaca nisu pokazali mnogo volje za promjenom stanja, pa kraći kraj izvlače radnici koji su suočeni s problemima na radnom mjestu, a nemaju se kome obratiti za pomoć, kaže Grdešić.

Vlasnik tvrtke je radnicima "mama i tata"

Sindikati su izgubili realnu pregovaračku moć ne samo u velikim industrijskim državnim poduzećima, nego i velikim privatnim poduzećima, a iz privatnih malih i srednjih poduzeća su posve protjerani, smatra Čengić.

Naši vlasnici privatnih poduzeća ne vole sindikate, od radnika očekuju samo rad, po mogućnosti prekovremeni i neplaćeni, te poslušnost prije svega. Riječju, na radnike se ne računa kao na kolektivitet koji može unaprijediti organizacijsku i poslovodnu praksu, pa ih se kao takve niti ne uvažava, kaže Čengić i podsjeća na izjavu bivšeg vlasnika trgovačkog lanca Pevec, kad je već bio obznanjen financijski krah toga sustava.

Objašnjavajući zašto u njegovom trgovačkom lancu nema potrebe za sindikatom, Zdravko Pevec je na nacionalnoj televiziji izjavio da je on svojim radnicima "i mama i tata". No, znamo da ima i vrlo loših roditelja, barem kad je riječ o našim poslodavcima, objašnjava Čengić.

Perspektive radničkog samoupravljanja u Hrvatskoj su neizvjesne, ocjenjuju stručnjaci i pritom ističu pozitivne primjere u svijetu, gdje su razvijeni dobri primjeri radničke kooperative kao alternative kapitalističkoj organizaciji poduzeća.

Čengić podsjeća na izjavu uglednog američkog ekonomista Richarda D. Wolffa u intervju za portal h-alter.org da "većina radnika u oba sektora unutar kapitalizma ostaje isključena iz demokratske participacije i odlučivanja o tome što, kako i gdje proizvoditi, i što učiniti s viškovima i profitom kompanija".

Wolff također smatra da će socijalizam 21. stoljeća "odgovoriti na neuspjehe prethodnih pokušaja preko transformacije i demokratizacije unutarnjih organizacija poduzeća, što je jednako važna komponenta socijalizma kao što su tvrtke u državnom vlasništvu i planska ekonomija".

Navodeći istaknutije primjere radničke kooperative, Čengić navodi da se u Europi najveći broj poduzeća koje se temelje na ekonomskoj demokraciji nalazi u Italiji i Španjolskoj.

U Italija zakon Marcora od 1985. godine jamči Vladinu potporu u osnivanju stotina radničkih kooperativa. U Španjolskoj kooperativna korporacija Mondragon krenula je 1956. sa šest radnika, da bi danas bila sedma najveća kompanija u zemlji, sa 100.000 radnika grupiranih u 2000 do 3000 kooperativa u brojnim tvorničkim i uslužnim poduzećima.

SAD pak ima dugu tradiciju radničkih kooperativa, ali su zadnjih godina one počele rasti u novim regijama i novim specifičnim industrijama. Demokratizacija poduzeća postala je trend koji sve više vidi sebe kao jezgru socijalizma u 21. stoljeću, koji je alternativa kapitalizmu, kaže Čengić pozivajući se na Wolffa.

Tko je snaga za novo samoupravljanje?

Grdešić smatra da budućnost radničke participacije u Hrvatskoj ovisi prije svega o snazi sindikalnog pokreta, koji je već dugo u krizi. Mjestimično se pokaže da kod običnih ljudi postoji potražnja za onim što spada u uobičajeni opis sindikalnog posla.

Primjerice, referendumske inicijative oko Zakona o radu ili monetizacije autocesta pokazale su da građani nisu sasvim otpisali sindikate ali sindikalne središnjice nemaju snage za veće pothvate u osvajanju novih članova, kaže Grdešić.

Herman smatra da interes za samoupravljanjem zbog visokih socijalnih napetosti i visoke stope nezaposlenosti treba očekivati prije svega u "samoj utrobi onoga što se u suvremenom smislu smatra radništvom", a ne od sindikata.

Grdešić dodaje da postoje i udruge koje rade na povezivanju civilnog društva sa sindikatima, kao što je Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju. To su točke oko kojih se može graditi, iako su za sada to relativno malene inicijative.

U kontekstu ekonomske krize i visoke nezaposlenosti, većina radnika se boji politizacije odnosa na radnom mjestu. S druge strane, privatni vlasnici i menadžeri vrlo će rijetko samostalno prepustiti radnicima veći utjecaj.

Za to se treba izboriti, a sadašnja ekonomska situacija to čini malo vjerojatnim. Po tome Hrvatska nije iznimka, svuda je prevlast neoliberalnih ideja oslabila radnike i sindikate, a osnažila vlasnike i menadžere, kaže Grdešić.

Ne ulazeći u raspravu o socijalizmu 21. stoljeća, valja istaknuti za Hrvatsku jednu drugu važnu stvar: kako stvoriti zakonske i druge institucionalne pretpostavke da i uz ovakav kapitalizam i kod nas zaživi što više radničkih kooperativa, odnosno poduzeća koja imaju različite vlasničke modele, pa onda i veću mogućnost radničke participacije u njima, zaključuje Čengić.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije