DJECA s teškoćama u razvoju nisu samo djeca s mentalnom retardacijom ili oštećenim vidom i sluhom, za koju su izrađeni prilagođeni školski programi, nego i djeca s poremećajem u čitanju (disleksija) i poremećajem u pisanju (disgrafija), za koju zakon predviđa individualiziran pristup u nastavi.

"Iako su uključena u nastavu, djeca u redovitim školama s disleksijom, disgrafijom ili hiperaktivnošću su diskriminirana jer programi po kojima uče i školuju se nisu prilagođeni pojedinom poremećaju", tvrdi profesorica Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta i predsjednica Udruge za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama IDEM-a Ljiljana Igrić.

Iako se ta djeca naoko ne razlikuju od ostalih učenika, ipak traže prilagođavanje problemu i individualiziran pristup nastavnika. Zato je spomenuta udruga Ministarstvu predložila program edukacijske integracije, koji od učitelja zahtijeva "dodatne kompetencije, pozitivan pristup i fleksibilnost, za što nije dovoljno njihovo bazično školovanje". Drugi se pak program odnosi na edukaciju učitelja za prihvaćanje djece s posebnim potrebama, koji je u skladu s Nacionalnom strategijom jedinstvene politike za osobe s invaliditetom.

No na natječaju, koji je poništen početkom listopada zbog afere o nejasnoj dodjeli novca, IDEM nije dobio novac Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, te je sada upitan rad s nastavnicima i pomoć toj djeci.

"Zbog neprepoznavanja poremećaja, dijete s disleksijom postaje lijeno, a ono s poremećajem pažnje opisuje se kao nezainteresirano, hiperaktivno je zločesto, a darovito se prepoznaje kao dosadno i zahtjevno?, objašnjava Ljiljana Igrić. Spominje primjer djeteta koje je nastavnik tek u trećem razredu osnovne škole prepoznao kao hiperaktivno, a do tada je bilo kažnjavano i vrijeđano zbog neposluha i pričanja na satu.

"Po statistikama, u zatvorima je velik broj osoba koje su u školskoj dobi bile pogrešno shvaćane upravo zbog hiperaktivnosti i disleksije", kaže Ljiljana Igrić.

U redovitim osnovnim i srednjim školama te posebnim odjelima pri tim školama ima oko 10 tisuća djece s posebnim potrebama (oko 8800 u osnovnim i 1300 u srednjim). Od njih je oko 40 posto djece s disleksijom i disgrafijom, hiperaktivnih oko 15 posto, a podataka o darovitima nema.

"Više je učitelja koji postižu dobre rezultate s djecom s posebnim potrebama nego onih drugih", smatra viša stručna savjetnica za školovanje djece s teškoćama u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Edita Ružić.

Ona se slaže da nastavnici nisu dovoljno osposobljeni za rad s djecom s posebnim potrebama, te upozorava da se studenti na fakultetima ne pripremaju za rad s tom djecom.

"Učitelji najprije moraju ukloniti brane u glavama, te se prestati bojati vlastite sjene kad su posrijedi djeca s teškoćama", ističe Edita Ružić.

Na pitanje kako "natjerati" nastavnike na individualizirani pristup, upućuje na prosvjetne inspekcije koje prate stanje na terenu.

"Nova Strategija hrvatskoga školstva i Katalog znanja donekle će prevladati stanje kad je riječ o djeci s posebnim potrebama", ističe Edita Ružić. Dodaje kako su se nastavnici mogli doškolovati u Zavodu za školstvo, ali nema podataka koliko je takvih nastavnika.

"U manjim gradovima je i manji problem s održavanjem individualizirane nastave", kaže Edita Ružić i ističe da je Zagreb najmanje osjetljiv za takvu djecu.