Foto: FAH

OLGA MIHIĆ, rođena u Slavonskom Brodu, upoznala je prije 40 godina na zagebačkom fakultetu Sirijca Ghassana Elocha, i to dok su zajedno studirali kemiju.

Po završetku fakulteta on se vratio u Siriju svojoj obitelji, no nakon godinu i pol dana vratio se u Hrvatsku zbog ljubavi prema Olgi. Vjenčali su se, našli poslove i dobili djecu, kćeri Lejlu i Nadu, ispričala je za Glas Slavonije.

Potom su se odlučili odseliti u Siriju. Ghassan nije želio da mu kćeri odrastaju u svijetu koji je toliko različit od sirijske tradicije i kulture, a Olga je to odlučila poštovati.

"Tolerancije mora biti", kaže Olga, dodajući kako su je tamo svi prihvatili.

"Osjećala sam se kao da sam došla u neki europski grad. Svi su bili otvoreni, liberalni, prihvaćali su različitost. Jako drže do tradicije, puno se posjećuju, obavezno su svi zajedno na svim događajima. Ondje se rodio i sin Anvar", kaže, dodajućo kako se u Siriji odijevala normalno, kako se nije "pokrivala". Prisjeća se kako se 70 posto žena u Damasku tada nije pokrivala. Sa suprugom je pohodila kazalište, kino, prijatelje.

Prekrasni Damask

"Damask je predivan, najstariji grad na svijetu, ali, iako je tada imao oko šest milijuna stanovnika, nije bilo vrtića za djecu, pa sam ostajala s njima, vodila brigu o njima i odgajala ih dok je suprug zarađivao za život svih nas. U početku mi to nije smetalo, no kad su djeca malo odrasla, sve češće sam šila, plela i heklala svojoj djeci, a onda i ostalima. Tako sam na kraju otvorila salon za ručno rađenu odjeću. U međuvremenu smo gotovo svake godine obiteljski dolazili na odmor u Hrvatsku i Slavonski Brod. To je moja domovina i željela sam da je i djeca tako usvoje. Upravo se tako i dogodilo. Svi govore hrvatski i vole doći, a sada dovodimo i unuke", navodi Ogla, koja ipak nikada nije do kraja usvojila Siriju.

"Racionalno jesam, zbog supruga i djece, ali nisam smjela čuti našu glazbu jer bih se rasplakala. Jednom sam na povratku iz Broda pomislila - kamo ja to idem, ovdje je moje mjesto... Ipak sam se vratila Siriji, no kada je krenuo val nezadovoljstva, prosvjedi pa sve žešći sukobi, sve se promijenilo. Počele su reakcije mladih nezadovoljnih ljudi, koji su tražili reforme, najprije u Maroku, pa u Egiptu, Libiji... Došlo je i do Sirije, u proljeće 2011. Ljudi nezadovoljni stanjem, nezaposlenošću, predsjednikom Basharom al Assadom tražili su reforme, bolje uvjete života, medijske slobode...

Preselili u Dubai

Reakcija je bila pucnjava po demonstrantima i zatvaranja. Situacija se sve više komplicirala. Nestašice plina, struje, benzina... Djeca su završila studij, a posla nije bilo. Sve češće i bliže čula se pucnjava, projektil je pao u stan jedne rođakinje, usmrtio dijete, majku ranio, i to usred Damaska. Nismo znali gdje i tko puca, različite struje gerilaca počele su skupljati muškarce po ulicama za svoju vojsku, upadati u kuće, silovati žene. Čašu je prelilo kada je projektil pao pet metara od automobila kćeri Nade, a i suprug je bio u sličnoj situaciji. Sa svakim danom postajalo je sve nepodnošljivije. Mnogi su otišli iz grada, a u grad su dolazile izbjeglice iz manjih mjesta...", priča Olga.

Zbog svega su odlučili otići u Dubai.

Prvo je tamo otišao sin Anvar, koji je našao posao.

"S hrvatskim putovnicama otišla sam i ja s kćerkama i unucima, a suprug je dolazio povremeno. Mi smo se preporodili, a on je zbog bolesti i liječenja najčešće u Siriji, koja je ostala bez dvije trećine stanovnika", ističe, zaključujući kako bi ponovila svoj život s istim suprugom i djecom, ali ipak ne u Siriji.